srijeda, 16. srpnja 2008.

Od Novoseljanke, Nevenke Pavela, rođ. Đaković (Njemačka)

O mom rodnom Novom Selu
Kad u maju ruže prolistaju,
ja razmišljam o svom rodnom kraju.
Novo Selo mili zavičaju!
U tebe se više ne vraćaju
oni što su nekad sretni bili,
koji su te voljeli i cijenili.
Novo Selo moja mila diko.
Cijenilo te malo i veliko.
Molim Boga za pravdu i sreću.
Nikada im zaboravit neću.
Puše vjetar sa istoka i grančice njiše.
Čujem kako Novo Selo tužno jeca,
pati i uzdiše.
Novo Selo u beharu.
Vratite nam sreću staru.
Vratite nam rodnu grudu.
Pa da opet sretni budu
oni što su ga gradili.
U Božjoj slavi sretni bili!
Novo Selo kak bi bilo
da posjetiš moje milo,
to jest moje majke grob.
To od srca želim svog.
Pokoj duši nek je njoj.
Poljubac joj šaljem svoj.
Mjesečina obasjava -
Novo Selo još ne spava.
Još ne spava neg uzdiše.
Mog naroda nema više.
Spasi mene ako možeš,
ja radosno bit ću.
Da nam opet rujne zore
kao nekada sviću.
Novo Selo mili dome
u srcu te nosim svome.
Ovu pjesmu, Nevenka Pavela (kćer Luke Đakovića-kod crkve), napisala je 29.04.2001. godine u SR Njemačkoj gdje trenutno živi.
(Hvala Nevenki i njenom sinu Draganu Paveli, koji je poslao ove stihove)

3 komentara:

Anonimno kaže...

NEMAM RIJEČI KOJIMA BI IZREKAO
DIVLJENJE ONOM KOJE OSMISLIO I REALIZIRAO OVE STRANICE.
RADO POGLEDAM OVE STRANICE IAKO SAM POSLE NEIZMJERNO TUŽAN JER SAM
BEZGRANIČNO VOLIO NAŠE NOVO SELO A
POSEBNO SVE NJEGOVE ŽITELJE JER SVI SMO BILI PRIJATELJI I DOBRI LJUDI. MISLIM DA TAKVIH LJUDI DUGO NEĆE BITI. POZDRAVLJAM SVE MOJE DRAGE NOVOSELJANE.TOMA RUBIL (DRAGO) toma.rubil@zg.t-com.hr

Unknown kaže...

Ponovo sjecanja...svaka rijec,svako slovo je suvisno...vrijedja ljepotu,nevinost jednog mjesta.

Jozo Kovačević kaže...

Hvala Tomi i Nadi na iskrenim i lijepim riječima. Tako je bilo nekada, ... sada nam preostaje: krhotine te ljepote pokušati osposobiti za barem djelimično ''uživanje'', nama i svima vama, koji to žele i mogu! Da ovo malo novoseljanske duše, što nam jedino preostade ''nahranimo'' sjećanjima ali i današnjom realnošću, koja nije do kraja beznadna.