četvrtak, 27. studenoga 2008.

NAKON JEDNE POSJETE NOVOM SELU!

Prilikom nedavne posjete rodnom Novom Selu, krajem listopada 2008. godine, Nevenka Pavela, rođena Đaković, koja sada živi u Njemačkoj, stihovima je opisala svoje viđenje Novog Sela:

MOJA POSJETA NOVOM SELU

Idem našoj lijepoj Posavini,
našoj dragoj djedovini.
Da posjetim moje selo milo.
Ali nije što je nekad bilo.
Novo Selo tužno li si sada.
Da l' postoji još neka nada?

Tražim svoj rodni dom.
Ali na mjestu nije svom.
Tužno li je mjesto to.
Kakvo li ga snađe zlo?
Nema mi više roda.
Nema više mog dobrog naroda.
Nadam se ako Bog nam dade,
da još ima neke nade.

Ljubim tebe, moje selo milo
i sve ono što je u tebi bilo.
Ima crkve i njenog zvonika.
To je uvijek bila naša dika.
Nema više dragih prolaznika.
Tišina se zavila i oko zvonika.

Podigli smo vječni dom
majci svojoj i ocu svom.
Pokoj duši nek je njima.
A i svima što su s njima
Mrak se spušta, moram ići.
Jer ja nemam gdje noćiti.

Spavaj mirno, selo drago.
Kod Ukrine opet stado':
Oj Ukrino, dobra vodo.
Ti ostaješ, a ja odo.
Moje selo, drago, milo,
u tebi je lijepo bilo.

Spavaj, spavaj, laku noć,
ja ću OPET tebi doć.
Nova zora će da svane
da zaliječi tvoje rane.
Zbogom ostaj selo milo.
I vječno se zapamtilo

Broj komentara: 8:

Anonimno kaže...

Ako netko nije pročitao Glas koncila, od prije dva tjedna, šaljem priču Ivke Ozuške koja je tada bila objavljena, o njenim doživljajima za vrijeme rata u Novom Selu


Srce Isusovo - pobijedilo nemani

Na stolu kava, topla i mirisava. Za stolom nas sedmero, odraslih. Razgovaramo o još jednom napornom danu. I, samo što počesmo s kavom, odjednom – lom. Panika. Strah. Zrakoplovi. Bombe. Rakete. Bombardiraju našu kuću.

Svi smo na broju. U stvari, samo nas petero. Muž i zet izađoše provjeriti ima li ozlijeđenih. Jeli potrebna, možda, nekome pomoć. Izlazimo u hodnik. Kuda dalje? Gledamo se nijemo. Kuda? Djelići sekunde su odlučujući. U podrum ne možemo. Pun je dima, koji još ovdje paralizira pluća i nadražuje oči. Kuda... U hodniku je i dim i prašina. Pijesak, kreč, krhotine stakla, komadići namještaja... Stravična slika.

Anonimno kaže...

Zrakoplovi iznad nas divljaju. Oni se iživljavaju. Sadisti. Kuda dalje? Tada primjećujem da sam sama. I sada, sama moram odlučiti. Boriti se moram. Pomoći nema niotkud, a vrijeme prolazi. I, osjećam, pod ruševinama sam. Rukama sam tražila spas. Nisam očajavala. Sama sam. Nikoga niotkuda, a snage za izbavljenjem – jako malo. Bože, ti i ja. Sami. Pomozi, Bože. Čista savjest. To je najbitnije. U glavi mi samo te misli. Ništa drugo. Bivam svjesna svoga kraja. Gušenje... Ali.., ne. Neee. Živjeti hoću. Četvero djece imam. Trebaju me, Bože.

Ne sjećam se kako, ali se izvukoh. Iz ruševine, Bogu hvala. Nekoliko sam sekundi bila izvan ralja zla, a onda – nove ruševine navališe se na nejako biće. Boriti se moram. Pomozi, Bože. Ti si jedini koji sve može. Pomozi!

Božje izbavljenje. Ponovno ugledah svijetlost dana. Sloboda. Kako lijepa riječ. Sada je, valjda, prestalo djelovanje zlikovaca, nemani s ljudskim likom. U međuvremenu, tako promišljajući, zlo iznova stiže. Teška se garažna vrata navališe na moje izmučeno tijelo. Duh je jak, ali je tijelo nemoćno. Ponovno neizvjesnost. Ima li još snage? Tračak nade još uvijek postoji, ali – ne ide. Vrata su mnogo teža od moje volje, mojih nemoćnih prstiju, kojima se pokušavam osloboditi pritiska na glavu. Gotovo je. Svjesna sam da mi više nema pomoći. Ali, ne. Neću umrijeti. Ne želim umrijeti. Hoću živjeti, Bože. Znam, Bože da i ti tako hoćeš.

Anonimno kaže...

Ne znam što se dalje dešavalo. Bila sam se vjerojatno izgubila. Prve slike, kasnije, prvi znaci života: ponovno svi zajedno. I tada, među nas pada dimnjak. Ponovno svi čitavi. Samo da nam se dočepati dvorišne zgrade. Do nje deset koraka. Znam, tamo je sigurnije. Ali, ne može. Bojimo se da nas, oni iz zrakoplova, ne vide. Tada bi mitraljirali. I onda, najednom – odoše. Nestadoše. Pretrčašmo do „dvorišne“. Nismo se stigli ni naći u novom. A oni se vratiše. Stadoše pucati, mitraljirati, bombardirati. Užas. Kako se, sada, domoći kanala i visoke trave, koja nam kao da prkosi. Nema izlaza, a kako bi bilo lijepo zaleći u travu. Bili bismo zaštićeni. Sigurni bismo bili. Da nam se samo dočepati kanala.

Sve se to odvijalo u djelićima sekunde, a mi smo bili uvjereni da traje cijelu vječnost. Kako se sve to dogodilo, više se ne sjećam. U kanalu smo. I vrt je tu. I šljive. Ni metar od nas. Lede nam se leđa. U kostima strah. Mogao bi mitraljez po nama. Strava. Užas. Šutnja. Šljiva se lomi. Nestaje. Pomozi, Bože. Ti sve možeš. Nije nam lako, Bože. Strašno je gledati smrti u oči. Poštansko vozilo, ispred nas, izrešetano. Bombe padoše, po jedna – lijevo i desno. Duboki krateri. Bog je s nama. Čitavi smo. Nadljudska snaga. Izmučena duša. Duh nadvlada nemani. Prestade djelovanje zlokobnih drakulskih sila. Mir, ponovno. Blaženi i sveti mir. Bog ga podario svome ispaćenom stvoru. Fotelja u kojoj je sjedio Bartol, pokidana. Njemu samo usna povrijeđena. Iznad tog mjesta nalazio se zeleni Gospin škapular. Bogu hvala. Svi smo na broju. U hodniku krv. Čija? Svi čitavi, živi. Ali, ne. Ja sam povrijeđena. Ne osjećam, a krv curi iz ruke. Vidi i glava povrijeđena.

Anonimno kaže...

„Gospođo, je li ova slika bila tu?“
„Da“, pogledah i odgovorih odlučno.
Novinar i dalje stoji i govori.
„Ovo je fenomen!“
Tek tada ugledah veliku i lijepu sliku Srca Isusova. Čista kao sunce. Blistava kao nedužno, dječje oko. Ni trunka prašine, a svuda okolo krš, prašina.
Gospodin novinar pođe na, uskoro nepostojeći kat. Svuda je strašno, ali slika Srca Isusova čista, sjajna. Lijepa i neoštećena. Jednostavno, veličanstvena.

Ovo je, uistinu, fenomen. Sile mraka su poražene. Na preostalom djeliću zida, u skorašnjem užasu, ostala je samo slika Srca Isusova. Fenomen. Bog je svemoguć. Hvala mu. Neka se uvijek vrši volja Božja.
Spoznala sam da je neoštećena slika odgovor meni, na više puta obavljenu pobožnost prvih petaka. Ona je odgovor i dokaz svima nama. Božja moć i volja, kao i milost, su bezgranične. Bogu hvala.

Anonimno kaže...

Uslijedilo je preseljenje i uobičajena nostalgija, ali moj Isus me svuda prati, a Duh Sveti me tješi.

A dobri ljudi.., nisam ih spomenula. Dobri ljudi mogu biti tako nesebični, tako pažljivi, blagi, a uz to i milosrdni. Bog ih blagoslovio i podario im mir i radost djece Božje.
Gospodin Đurek, moj sumještanin, pun nesebične ljubavi i dobrote prema ljudskom biću u velikoj potrebi. Gospodin Cimermanović, Grgić Želja i Javor, bivši načelnik općine. I oni su moji sumještani, koji su uvijek bili spremni pomoći. Bog ih blagoslovio i obilno nagradio plodovima i darovima Duha Svetoga.

Neka dragi Bog nagradi Rajem i milosrdne svećenike Marka Majstorovića, Ivana Šešu, Miroslava Bešlića, Miru Agostinija, fra Ivana iz Foče, fratre iz Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu, sestre trećoredice Dragicu i Danicu i magistra Iliju Gašića. Oni doista ljube bližnjega svoga u nevolji, kao samoga sebe. Dokazali su primjerom, da čovjek čovjeku nije uvijek vuk. Čovjek čovjeku može biti i janje. Čovjek čovjeku može biti i Božji dar; blagoslov; svjetionik; zraka sunca, što izbija kroz crni oblak; svjetiljka u oblačnoj noći.

Anonimno kaže...

Shvatila sam da svaki komad zemlje na kugli zemaljskoj pripada čovjeku dok je živ, zatim drugi dolaze i posjeduju ga, a ljudi, životinje, biljke i zemaljska kugla vječno i trajno su vlasništvo Boga Oca. Mi smo samo putnici, prolaznici, a tako često mislimo oholo; tko je kao mi i da nam nitko nije ravan.

Danas slavim Boga za dar života. Bog Otac Nebeski je imao sa mnom određene planove, a ima ih i sa svakim drugim živim bićem. Znam, svjesna sam, da na ovom svijetu još nisam ispunila sve zadatke koje je Bog Otac stavio pred mene. Moram proći svoj put do kraja, a posut je trnjem, ali znam, na kraju tog puta, ugledat ću zraku sunca, svijetlo i ubrati lijepi, crveno-bijeli pupoljak, kraljice cvijeća, ružu.

Sretna sam. Radujem se svakom jutru i zahvaljujem Bogu za svaki novi dan, i oblačan i sunčan. Moj životni put je ravan, a mnogo više hrapav. Normalno je da na tom putu ima uspona, a i mnogo više padova. Slab sam čovjek, odnosno, samo sam čovjek.
Sama sam. Imam vremena na pretek. Sjedim. Razmišljam.
Bože moj, kako smo se samo morali povući, glavom bez obzira, iza nekog tenka, pred kišom granata i avionskih bombi.

Anonimno kaže...

Cijelo naselje se već odavno raselilo. Mi smo bili među zadnjima. Bilo mi je teško kad se moj šestogodišnji sin obzirao unatrag i tužno ponavljao: „ Mama, nisam uzeo svoje sanjke.“
Njega smo odveli na sigurno, malo prije povlačenja.

Naša kuća u kojoj smo muž i ja ostali, gotovo, zadnji u mjestu, u stvari i nije više ličila na kuću. Smjestili smo se u gostinjskoj sobi i kroz oštećen strop, gledali tamne oblake, koji su plovili u dubokoj noći. Nije nam bilo svejedno, patili smo, pa to je naša kuća, teško sagrađena u znoju i patnji. Nama se ne ide iz naše kuće, mada sada liči na strašilo iz teksaških filmova.
Ako u svojoj kući nisi siguran, ta gdje ćeš biti?
Naređenje je izdano - pokret. Sagnula sam se, uzela kamenčić i komad zemlje iz dvorišta, suznih očiju. Jecajući.
Da li ćemo se ikada vratiti? Zna Bog Otac za nas. Bogu je sve moguće.
Doći će dan povratka.

Kada se ukazala odgovarajuća sigurnost za obilazak svoga doma, nitko nije bio sretniji od mene. Svaki puta bih uzela nešto sa naše ruševine. Na primjer: pločicu iz kupaone i iz kuhinje, neki cvjetić, i slično.
Težak je bio pristup kući. Sve je „zaraslo“. Borovi, visoki, ponosni, još caruju. Svi su se bojali mina, a ja sam ne razmišljajući mnogo, otišla na nepostojeći kat naše kuće. Nitko nije bio sretniji od mene. Kada sam ugledala nekoliko malih borova, što su se hrabro šepurili prema svijetlu neba, iščupala sam ih i donijela u novi dom. Sva vesela, zasadila sam ih u lonce. Svako od moje četvero djece dobit će po jednu sadnicu. I župnik Anto Stjepić mi je dao par borova sa temelja porušene crkve.
„Uzmi, Ivka, samo uzmi. Tu im ionako nije mjesto.“
Jedan od mojih miljenika, borova, raste u dvorištu, kod zeta Petra i kćerke Marine, u Novom Zagrebu. Taj bor mi je kao sunčeva zraka.
Kad god dođem u Zagreb, gledam koliko je narastao. Smanjuje mi nostalgiju.

Anonimno kaže...

I tako dalje...

Da previše ne ulazim u detalje; da vas previše ne opterećujem, još ću vam nešto reći.

Nedavno odlučiše zet i kćerka da me odvedu u moje prijašnje mjesto, u župno dvorište. Nagrada meni valjda za imendan i rođendan. Kada sam ugledala novu, prekrasnu crkvu, ugodno sam se iznenadila. Nisam znala ni da se počela graditi. Sveta misa se služila u novoizgrađenoj kapelici. Zajecala sam. Potekoše potoci suza. Nisam mogla progovoriti. Šutnja je bila najglasnija. Kleknula sam na oštro kamenje, ispred crkve, sagnula glavu i poljubila sveto tlo., na kojem je, uz pomoć dobrih ljudi, donatora, sagrađena ljepotica, koja prkosi svim građevinama u mjestu.
Posvećena Srcu Isusovu...
Hvala Bogu. Slava Bogu. Bogu je sve moguće.
I ponavljam. Hvala Bogu za svaki dan i za dar života.

Razmišljajući dalje, kako sam bila prosvjetni radnik, a moji učenici već u rovovima, donosila sam im Vojnikov molitvenik. To ih je jako veselilo. Darovala sam im mnogo krunica, a oni su ih s radošću nosili oko vrata. Krunice sam pravila kod velečasnog Marka Majstorovića, svetog, neumornog i nesebičnog svećenika.

Nisam vam ispričala kako sam u mome mjestu, za vrijeme rata, često išla na misu. Skoro svaki dan. Sveta misa se služila u podrumu župnog ureda.
I tako, jednog predvečerja, krenem uskom pješačkom stazom, preko neke livade na svetu misu. Povezla sam također, svog najmlađeg šestogodišnjeg sina na biciklu. Iznenada, krenu neprijatelj izbacivati trideset i dvije granate iz VBR-a. Ponovno sam doživjela kao slab čovjek smrtni strah, ali ne za sebe, nego za moje četvrto, voljeno dijete, koje sam rodila u četrdeset prvoj godini života. Liječnici su rekli da ga ne smijem roditi, radi mog teškog zdravstvenog stanja. Ne bih ja, za ništa na svijetu, ni pod cijenu vlastitog života, ubila nedužnog anđela.
Ta nije moj život važniji od njegovog, a ja sam se već naživjela. Strašna je činjenica da nerođeno, nedužno živo biće, kojega Bog želi i ima s njim velike planove, nije sigurno pod srcem majke ubojice. Svi smo bili nerođena djeca. Mnoga djeca nemaju danas sreća da ugledaju svijetlo svijeta. Majke ih same „stavljaju na lomaču“. Same ih osuđuju na smrt.
A ta stvorenja ne mogu ništa reći u svoju obranu. Majke ubojice nerođenih nisu u zatvoru, gdje im je mjesto, nisu osuđene na sudu, nego im je dozvoljeno da čine što žele sa nerođenim djetetom. Ali Bogu će polagati račune, kao svaki čovjek.
Majke, ne okrvavljujte ruke ubijanjem svoje djece! Poštujte ih prije rođenja. Bog ih voli i treba za svoje planove. Oni su najprije Božji, a onda djeca bračnog para. Bog ih je htio prije, nego njihovi otac i majka.

Skrenuh s teme, oprostite mi.

Moj sin Josip je sjedio na biciklu. Stajala sam pored njega i iščekivala kraj granatiranja. Dijete nije progovorilo niti jednu riječ. Nije zaplakalo. Ostalo je savršeno mirno i tiho. I do župnog ureda nije progovorilo ni jednu riječ, a ni ja.
Tu se nije imalo što govoriti.
Što se događalo u srcu moga Josipa? U njegovom mozgu i duši?
Nikada neću saznati.
I tako izbaciše trideset dvije granate, djelovanjem VBR-a. Lagano krenuh sa sinom na svetu misu. Zanijemili smo oboje, ali Bog je htio da se misa služi u našem prisustvu.

Klanjam se Bogu Ocu svom iz dubine duše i srca svoga.

Pretpostavljam da vas zanima gdje je slika Srca Isusova danas.
Ta slika je kod mene, u novom domu. Na počasnom mjestu. I najvrjednija je stvar u mojoj kući. Podsjeća me na Božju dobrotu i svemogućnost.
Kod mene je i slika Srca Marijina, koja je također prelijepa. Nimalo nije oštećena od bombardiranja moje kuće. I to je fenomen.
Ta, ne može Isus bez svoje Majke Marije.
Svoju djecu, svoje unuke i sve Božje stvorove, stavljam u Srce Isusovo i Marijino. Samo je u svetim srcima svako ljudsko biće sigurno, zaštićeno.
Ah, velik je Bog.