četvrtak, 31. prosinca 2015.

''SVI SU NEGDJE OTIŠLI, AL' NITKO SE NE VRAĆA''


Napisao: Jozo Kovačević, 27.12.2015. godine



Treći je dan Božića. Prohladno, osunčano nedjeljno jutro, koje se bori sa mrazom i pretvara se u dan, obasjan, kako narod kaže - ''zubatim suncem''.
Pa i pored toga, mogu reći - ugodno je!
A kako i ne bi bilo. 
Konačno, i za ove blagdane idem do Novog Sela. Obići ću starije prijatelje, svratit ću do groblja, popaliti svijeće, a obići ću i svoj grunt u Tataru.
Mislim se, tim ću redom, možda nekoga i sretnem u selu. Misa je...

Vozeći se od Ukrine prema crkvi, sretoh NJU (tako ću je oslovljavati na njen zahtjev), staricu, stalnu žiteljku Novog Sela od 2002. godine, koja ne dozvoljava da je oslovljavaju sa ''bako'' ili ne daj Bože ''povratnicom''.
Pozivajući me da konačno, jednom svratim i k njoj u kuću, a ne samo da pričamo na ''cesti i u avliji'', pozdravismo se, a ona mi simpatično zaprijeti kažiprstom koji, onako suh i izboran, odaje njene godine, životne muke i radosti: 
- ''produži kasnije i do mene, znaš gdje ćeš me naći'', reče mi kroz  ipak starački, mudri ali iskreni, veseli osmjeh, koji dugo nisam čuo!
Dok se privremeno opraštam s njom, obećah da ćemo se vidjeti već danas i malo popričati.
            Gledam za njom i znam da je ispod te debele marame i tople jakne, jaka i energična, skoro osamdesetogodišnjakinja, koja cijeli život sa svojim  suprugom provede u slozi i vjeri u ljude i Boga, ne skrivajući se nikada  niti od koga! Danas, tu u Novom Selu  živi sama, jer supruga je sahranila u izbjeglištvu prije skoro dvadeset godina, ali  principijelna kakva je, ona ga je prenijela u naše groblje uz riječi: - ''tu mu i jeste mjesto''!...

           Kada poslije navratih, veselo me pozva da uđem u kuću. 
Uvede me u prostranu toplu sobu, gdje centralno mjesto zauzima lijepi stolić na kojem se nalazi okićena božićna jelka. Sve nadopunjuje, udoban ležaj, televizor, peć, stol i stolice postavljene ispod ovećeg prozora kroz koji puca pogled niz uski sokak. Gledam i na brzinu shvaćam ukus u opremanju interijera, ali i funkcionalnost, tako da ONA ima sve na ''oku i na dohvat ruke''.
I drva su uredno složena vani na terasi, tik uz vrata, da zimi ne ide u dvorište do šupe.
Pitam je kako je provela Božić i jeli joj dolazila rodbina...
Gleda zamišljeno u mene, kao da ''gleda kroz mene'', obori pogled i tiho reče:
- ''znaš da sam sama, i iskreno nisam ih niti očekivala da sada dođu. Bili su jesenas, za Dan mrtvih. A i daleko je brate ta Švedska! Imaju oni briga oko djece, posla, a ja sam im tek samo rod.
Pa ni roditelje ne stignu uvijek posjetiti! Što ćeš moj Jozo - grijem se i molim, i s veseljem čekam lijepo vrijeme''


Gledam, štap joj je prislonjen uz onaj ležaj, a kada ona spazi iznenađenje na mom licu, požuri da objasni:
- ''Ma mogu ja sama i bez štapa, ali neka ga za svaki slučaj. Odem ja po penziju u Slavonski Brod, vratim se busom ili taksijem, hvala Bogu imam ja još snage, a niti para mi ne manjka. Penzija mi je dovoljna!''
Nudeći me rakijom, nastavlja:
- ''Eto, sama sam ispekla meso, napravila kolače, okitila jelku, pribavila i nešto pića,,, ali, tužna sam malo, jer ti si prvi koji mi je ovog Božića ušao u kuću''!
Smijući se, skoro trijumfalno dodaje: - ''eto i župnik će skoro u blagoslov kuća, ako prizdravi''.
        
             Uzimajući čašu rakije u ruku mislim kako je cijeli taj dio sela sada pust. Svega nekoliko povratnika, ali priličan broj obnovljenih kuća. Pred očima mi se vrte slike iz prijeratnog vremena, prepun likova bivših NJENIH komšija, koji su bili posebno veseli i bučni baš u ovo, blagdansko vrijeme. O njihovim ''pečenkama i i predbožićnim'' veselicama  pričalo  se u cijelom selu. 
Pitam je za njih - za Antu, Jozu, Štefu, Dragu, Josipa...dolaze li i jesu li bili za polnoćku?
A ona, kao da ih sve prebrojava, zamišljeno i sjetno gleda u isprepletene prste, i dok nervozno navlači rukav veste preko šake, govori:
- '' SVI SU OTIŠLI NEGDJE, AL' NIKO SE NE VRAĆA. 
Neznam kako im nije žao sela i rodnih kućišta, ma ovih borova što se suše, zatrpanih bunara, urušenih kuća, grobova roditelja i pradjedova. Svijeću, barem onu od 5 kuna da zapale, ali ovdje u Novom Selu, a ne tamo negdje, ako se uopće ikada i sjete. Čast pojedincima koji češće svrate do sela!
Eh, mislila sam ja prije nego ću se vratiti: obnavlja se crkva, dom, groblje i kapelica je obnovljeno, 
ima i dosta kuća, pa i prilično svijeta, a ''napravili su nam i struju'' i osposobili vodu...narod će se vratiti!
Al' ništa! Ti bar znaš o čemu pričam i kakvo je stanje ovdje. Sve nas je manje i sve smo stariji!''

             Dok ona tako glasno reda svoje misli, pune tuge i razočaranja, ja šutim, pratim njene pokrete koji i unatoč poodmaklim godinama, na momente  izgledaju kao da pripadaju mlađoj, energičnoj četrdesetogodišnjakinji - a ne starici.
Iz toga stanja trgnu me zvono mobitela. I dok sam nespretno pretraživao svoje džepove, ona veselo uzviknu: - ''evo mojih, grli ih tetka''.  Ali, dok je drhtavom rukom prinosila telefon uhu, - veza puče, a ONA  sva razočarana, utučena i klonula, spusti se na stolicu, stavi mi ruku na rame i kroz jedva primjetne suze reče:
- ''Ovo mi je najteže.  Onda kada veza pukne.  J..em im odašiljače''!

Nakon toga više joj nije bilo do priče, ustade, ubaci drvo u peć, pogleda me u oči i reče:
- ''obećaj da ćeš navratiti poslije nove godine, valjda me neće nitko zvati, da popričamo''!

          Pozdravio sam je, obećavši joj posjetu uz napomenu da ćemo isključiti mobitele!
Čuvši to, mahnula mi je s praga i ušla u svoju toplu sobu.

          Živjela ti meni uporna i jaka ''bako-povratnice''...  pardon - novoseljanska ženo!



srijeda, 23. prosinca 2015.

ČESTITKA!





 
 dragi Novoseljani, posjetitelji ovog bloga, - želim vam
 
ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ, I SRETNU I USPJEŠNU NOVU 2016. GODINU,
 
administrator


subota, 19. prosinca 2015.

Od prof. Bože ODOBAŠIĆA

Kip presv. Srca Isusova iz prijeratne novoseljanske crkve čija sudbina još uvijek nije poznata.
(arhiva prof. B.Odobašić)

(iz arhive vlč.Joze Čabraje)

Blagoslov zvona na kapeli u G.Močilima (arhiva prof.B.Odobašića)

Nadgrobni kamen iz novoseljanskog groblja

Bosanskobrodska crkva početkom 70-tih (arhiva prof. B.Odobašić)

Gornja Močila, 1991. godine

četvrtak, 10. prosinca 2015.

SA DRUGIH PORTALA - ''TAMO GDJE NOĆU SVIJETLI...TAMO...''





              ''Prelistavajući'' aktualne objave na drugim portalima, nađoh zanimljiv osvrt na našu bosanskoposavsku postdejtonsku stvarnost, o čijim ''slikama'', muci i budućnosti, ali i o razočaranjima rijetkih povratnika, (u ovom članku uglavnom je riječ o derventskom kraju) pišu Damir Tolj i Ante Čizmić.
Njihov članak je objavljen u novinama 'Slobodna Dalmacija', a 10.12.2015. godine i na portalu Poskok.info, u rubrici ''aktualno'', i u nastavku ga u cijelosti prenosim.
              Nejasno je dali su spomenuti autori imali za cilj stvarno posjetiti, ovaj, ratom potpuno uništeni nekada razvijeni i u svakom smislu napredni posavski prostor, ili su se pak u prolasku, začuđeni viđenim odlučili napraviti ovaj članak.
No, kako god bilo da bilo, u nedostatku bilo kakvih glasnijih ''povika''  ili upozorenja na stanje u ovom dijelu Bosne od ''odgovornih'' -  ovaj novinarski uradak, koji  pokazuje svu beživotnost i očaj ono malo povratnika u hrvatskim selima derventskog kraja, zaslužuje pohvale i našu zahvalnost što su nas se sjetili i barem malo, ponovno ukazali na umiranje RS-ovog dijela Bosanske Posavine! 




Tamo gdje noću svijetli, tamo više ne žive Hrvati






Zimska su doba i dan je prilično kratak, smrkava se već u četiri popodne, pa smo dobar dio puta vozili noću i uvjerili se da nam je vodič govorio istinu: uz nas promiču napuštena sela, vide se samo porušene kuće uz cestu. Ovdje u mraku strše u nebo ostaci nečijeg dimnjaka, ondje je nekadašnji vlasnik ispisao poruku na ostacima zidova da prodaje imanje, ima i broj mobitela, a tamo se u zapuštenom dvorištu naziru zapaljeni i zahrđali ostaci starog tamića, kojim je gazda prije rata vozio povrće i ljetinu na otkup. Ne čuje se lavež, kasan ćuk ni netopir, da parafraziramo Matošev Notturno…

– Džungla je ovdje bila, nije se dalo proći, pa trsimo i čistimo. Ovo smo u štali sad, a do jučer je šuma vladala od zida do zida – pričao nam je nešto ranije, još za danjeg svjetla, Mario Pandurević iz Šamca.
Ekipica radnika s njim čisti obiteljsko imanje poznatog hrvatskog klesara iz obitelji Lucić. Na Plehanu smo, brijegu visokom tristotinjak metara, jugoistočno od Dervente, u srcu Posavine. Gazda imanja dobro je situiran, pa je odlučio obnoviti svoje i uposlio Pandurevića, Peru Marića i Harisa Koštića da pomognu.
– U Posavini je masa hrvatskih sela zbrisana s lica zemlje, ko bi ih sve pobrojo… Vražji Dayton je za nas Hrvate iz ovog kraja poguban. Legaliziro je agresiju na Posavinu. Jedino dobro što je donio, to je da je presto rat. Nas su i političari zaboravili, i oni iz Hrvatske, a da ne govorimo o ovima iz Republike Srpske, kojoj sad pripadamo, Sarajeva ili Mostara. Pa, jebse Draganu Čoviću u Mostaru za nas ovdje… – nabraja Pandurević, dok Haris motornom pilom čisti okućnicu, a Pero loži grane na ledini.

Sve je sivo i propada po koja sirota pahulja snijega. Da ga je barem pola metra, prekrio bi ovaj jad i sve bi se činilo ljepšim, čistijim, bjeljim.
– Ove iz Sarajeva ništa i ne zanima, a u Banja Luci nema iskrene želje da se Hrvati vrate, niti ljudi imaju ikakvih uvjeta da se vrate. Jebga, nećeš jest zidove – govori Pandurević i odmahuje glavom:
– Nemoguća misija, moj gospodine. Nemoguća – cijedi kroz zube, više kao za sebe.
A dobro su živjeli Posavljaci, to je kraj sličan slavonskom, plodna zemlja, vrijedni ljudi, stoka se množila, a oranica rađala. Nesreća je što su se našli na putu srpskim ratnim vođama u BiH: njima je nužno trebao koridor između Bosanske krajine i srpskih teritorija u istočnoj Bosni. Štoviše, čak se iz Knina moglo do Beograda, kao kroz jednu državu.

Na Plehan se prvi od rijetkih vratio Marko Princip, ali ljudina samo odmahuje rukom i ne želi čuti za novinare. S radnicima je na vlastitoj kući, rade na krovu s kojeg nam dovikuje:
– Šta ću ti pričat, ako pričam, a ne kažem istinu, ne valja. Ako je kažem, uvijek se neko uvrijedi i kaže: šta ti tamo pričaš, neće se niko vratit kad tebe čuje…
Markovo prezime je očito i Markov program i od principa ne odustaje, pa smo ga pustili da teše drvenu građu na miru. Nadamo se da ćemo s fratrima imati više sreće.

Dajte mi tabletu!
Tu je nadaleko poznati franjevački samostan s crkvom sv. Marka evanđelista.
– Samo u našoj župi bilo je 7500 vjernika. Držali smo dvije mise nedjeljom i još šest po filijalama. Danas imamo samo stotinjak vjernika koji ovdje žive stalno. Sve što je srušeno, to su hrvatske kuće. Od Johovca do Brusnice ima 15 župa, sve jedna do druge, možda i 40 kilometara, sve skupa bi se zbrojilo 40 tisuća vjernika. Govorimo, prije rata. Sada je po 15-20 vjernika u župi – priča nam fra Mirko Filipović.

U plehanskoj župi bilo je 2000 kuća, a obnovilo se dva ili tri posto, dakle oko pedesetak. Kažu fratri da na natječaje za obnovu hrli po 200-300 ljudi, a prođe ih 10 ili 20.
– Za 300-400 godina ne bi se sve obnovilo tim tempom. Još je štos da onaj tko ima imovinu na drugom mjestu nema ovdje pravo na obnovu. Pa, prošlo je više od 20 godina od rata, prognani ljudi su morali u međuvremenu nešto steći. Ovo je totalno uništen kraj, ništa vrijedno se nije učinilo da se to obnovi – govori fra Mirko.
Plehansku crkvu na brijegu bubali su u ratu avioni i topovi, ali je nisu srušili. Onda su se odlučili za drugu metodu: donijeli su pet tona eksploziva i digli je u zrak. Otišao je s njom i samostan. Sve lijepo složeno na hrpi, zajedno s umjetninama.

– Lijepa kovana željezna ograda našeg crkvenog dvorišta završila je u Derventi, oko jednog propalog kafića što ga je držao neki policajac, rodom iz Visokog… Kad bismo mogli vladati situacijom, možda… bi se nešto i moglo planirati. Ovako…, drugi nam kroje haljinu. Ali, 700 godina smo tu, pa ćemo i ostati – poručuje fra Mirko.

Uz davno porušene posavske kuće koje obavija zimsko sivilo, iznenadila nas je jedna cijela. Na nekoliko katova. Piše: Terapijska zajednica “Izvor”, Dobrotvorna organizacija Kruh sv. Ante, Sarajevo.
Hm, komuna usred pustoši! Operater Dragan Sjenica upoznaje nas da zajednica postoji pet godina i trenutačno se brine o 12 štićenika, bivših ovisnika, po programu koji je vodila sestra Bernardica.
– Godinama sam bio na dopu i ovo je pravo mjesto za mene. Već godinu dana sam tu. Nema drugog načina da riješim svoje probleme – govori nam Duško Ždrale, iz Konjica.
– Da se može s kakvom tabletom sve ispravit, odavno bi je neko smislio – dodaje Sjenica.
– Ja sam čupo instalacije i kadu iz stana da se domognem para za drogu i jednom shvatio: dosta je više. Imam sina (12) i kćerku (9), trebam za njih živjeti. Nije prava bit da ja ovdje iskopam 10 metara kanala, nego da naučim kako nešto korisno napravit, kako izdržat pritisak, kako normalno komunicirat s ljudima – tumači nam Duško život u komuni.
– Nema ti ovdje naroda… Evo, ima tu jedna obnovljena kuća, ima i centralno grijanje. Vlasnica umrla, čoeka nema odavno, sinovi u Njemačkoj. U kući je sad jedan naš bivši štićenik, Damir iz Čapljine, radi kod fratara. Ja sam tu izolovan, priča on meni, ni oženit se ne mogu, pa koja će ti doć ovde – objašnjava Dragan čari posavskog života.

Nekako do prolječa
Banjolučanin je, tjedan dana radi, dva je kod kuće. Program nije religijski, pa obojica naših sugovornika su pravoslavci, Dragan i Duško. Pomažu rijetkim seljanima, cijepaju drva, imaju krave, pčele, 28 košnica, plastenik, piliće, kokoši, tuke… Prolaze dani nekako.
Prošle su i godine da su se Mato i Jela Grubišić vratili kući. Otišli su 1992. na Uskrs, vratili se ujesen 2003. Da vidite koja smišna obiteljska kuća s ružičnjakom i živicom…
– Da dođete na proljeće, tek to je ljepota – govori nam Jela dok ulazimo u toplu kuću, a u garaži ostavljamo komšije pravoslavce da srede meso, tog jutra su klali svinje, za dnevnicu.
– Glavni razlog što smo se mi vratili je što je moj sin ovdje pogino u ratu. Govorili nam neki, oni vam sina ubili, a vi se vraćate. Pa baš zato, kažem ja, moj Mario (25) je pogino da mi ostanemo na ovoj grudi – govori nam majka Jela.
Kad su došli na svoj prag, ni struje nije bilo, snijeg je padao, pahulje ko šake, pričaju Grubišići, a Jela nam nudi još tople domaće krafne. Ipak je svinjokolja bila.
Govore da je u Derventi 440 vojnika poginulo u borbama sa srpskim snagama, a svih žrtava da se skupilo preko tisuću. Dva mjeseca naši domaćini nisu pouzdano znali što im je sa starijim Marijom. Mlađi sin Ivica također je bio u borbi i preživio. Danas je u Njemačkoj. Na koncu je došlo do razmjene tijela i Marija su pokopali u Zagrebu.

Vatra i granate
– Oni su vojnu kolonu JNA zaustavili i uzeli im oružje. Poslije je policija rekla da se vojsci to oružje vrati… A, znajte i to da su nas Hrvati opljačkali. Iz Osijeka bila došla neka brigada, kao da pomogne ovdje… – prisjećaju se Jela i Mato.
– Kuća nam je bila zapaljena i srušena granatama, kao i ostale hrvatske. Norveška je financirala obnovu, a prvi su se vratili fratri. Opraštanje i zbližavanje nam je sudbina ako ćemo živjeti na zajedničkoj zemlji. Nas Hrvata u Posavini nema ni u čijim planovima. Dayton nas je pokopao. Porušeno je 13.650 stambenih jedinica, a najviše hrvatskih, u općini Derventa. Obnovljeno je tek tri posto. Nekima je obnovljeno, a ipak se ne vraćaju. Naslušali smo se mi i Dodikove i Josipovićeve demagogije kad su bili tu – govori Mato, učitelj u mirovini.
Pričajući o apsurdima daytonske Bosne, Mato ističe da on ne može birati hrvatskog člana Predsjedništva BiH, budući da živi u Republici Srpskoj, a da jednako tako ne može ni Srbin u Federaciji, jer najčešće nacionalno obojene stranke ističu takve i kandidate u svojim sredinama.
Snijeg se još nije bio uhvatio kad smo pošli dalje. Pratili smo svjetla, između kojih se naširoko utvrdio mrak. Sad znamo, tu su nekada živjeli Hrvati.

DAMIR TOLJ
ANTE ĆIZMIĆ/EPH

Slobodna Dalmacija

srijeda, 11. studenoga 2015.

KOLIKO ZNAMO O NAŠOJ LJEPOTICI, RIJECI UKRINI?




                 Budimo iskreni i priznajmo, da li smo se ikada zapitali od kuda nam dolaze vode Ukrine i gdje počinje da postoji,  nekada, nama svima poznata kao  rijetko čista i lijepa rijeka Ukrina!
Što znamo o njenom izvorištu, sastavnicama, dužini... Koliko je ukrinsko slivno područje, i spada li ona u velike, srednje ili male bosanske rijeke?
Pitanja je zaista mnogo, a odgovore, barem na neka  pitanja, pročitajte u nastavku ovog teksta.

                Od nastanka pa do ušća, Ukrina cijelim svojim tokom protiče sjevernom Bosnom i po veličini spada u manje desne pritoke rijeke Save. Dakle, cijelim tokom protiče kroz Bosnu i Hercegovinu gdje pokriva svoje slivno područje od cca 1520 km2, smješteno između donjih tokova rijeka Vrbasa i Bosne,
Dužina ukrinskog slivnog područja je oko 100 km, a širina slivnog pojasa je prosječno oko 15 km, što daje relativno malo slivno područje. Za nas koji smo živjeli i živimo uz njene vode, to je veliko i lijepo riječno područje!






Ukrina nastaje od dvije manje rijeke: Velike i Male Ukrine!
Velika Ukrina koja izvire na padinama Uzlomca na oko 520 m n/v, čija je dužina oko 53 km, prije ''rođenja''  nama poznate rijeke, ''kupi'' vode usputne pritoke Šnjegotine.
Mala Ukrina pak izvire na padinama Borja, i do spajanja sa Velikom Ukrinom prethodno se spaja sa rječicom Radnjom.
Nakon što se kod Gradine, odnosno kod Kulaša spoje, nama svima poznata Ukrina  još preuzima i vode  svojih pritoka: desne Ilove i lijeve Vijake. 
Putujući do luščanskoga ušća, prolazi pored Prnjavora, a onda prođe i kroz sami grad Derventu.
Njeno ušće je u novoseljanskom zaseoku Luščani, 3 km sjevernije od susjednog Koraća, i cca 6-7 km jugozapadno od našeg općinskog središta - Bosanskog Broda.
                 Također  je poznato,  da se nekoliko kilometara južnije od našeg Novog Sela, iz ukrinske matice odvaja jedan rukavac koji se  ulijeva u rijeku Savu, ali ispod prekosavskog, (na hrvatskoj strani) sela Klakar, što bi gledano s bosanske strane odgovaralo lokaciji između sela Liješće i Velike Brusnice!

                 Ukrina je prilično pitoma rijeka, iako je u zadnjih 40-50 godina pokazala da zna biti opaka i divlja.
Posebno se pamti 1976. i nedavna 2010. godina kada su njene vode prelile okolne obale i nanijele mnogo štete okolnim mjestima i njihovim žiteljima. 

 

          

                 A ljeti,  -  e tada je Ukrina prava ljepotica, mnogi bi rekli - pravi biser ovog dijela Posavine, s ugodno čistom i bistrom vodom, bogata raznovrsnom ribom i  raznovrsnim biljnim i životinjskim svijetom. Iako je još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo jasno da će tu bogatu raznovrsnost poremetiti pa čak i uništiti veliki prnjavorski ribnjak i onaj, nama bliži, sijekovački koji je sa koritom Ukrine povezan čuvenim ''Obodnim kanalom'' koji je ''uboden u Ukrinu u selu Zborište, iako zapuštena, rijeka se ipak održala u svom koritu!
Pored navedenih ribnjaka, njenu čistoću i ustaljeni biljni i životinjski svijet, dodatno ugrožava preostala, uglavnom  derventska industrija i nekontrolirano iskopavanje i eksploatacija šljunka te divljačko i agresivno odlaganje raznog otpada u njeno korito, što je skoro uništilo čuveni ukrinski fenomen: cvjetanje Ukrine - parenje i ugibanje insekata, poznatih kao ''Vodeni cvijet''!

Ako se nastavi ovakva praksa, uskoro ćemo samo sa sjetom govoriti o nekadašnjim ukrinskim plažama od kojih su u ovom dijelu njenog toka najpoznatije bile na području seoskog atara Novo Selo: kod ''koraćanskog mosta'' u Polojima, kod ''Velike i Male klade'' u samom centru sela. ''kod Ćosinih sedri''... 
Nadam se da će barem neka kupališta preživjeti, barem kao Patkovača u Derventi gdje se i dalje organiziraju razne manifestacije!
Živi bili pa vidjeli!
       

nedjelja, 8. studenoga 2015.

SUNČANI VIKEND U ZAVIČAJU!

Kažu jesen je lijepa! Zaista je tako ako se zanemari, skupljanje  otpalog lista u dvorištima. 
Sve drugo: jesenji  plodovi, priroda, rijeka, putovi ...  sve je zaista prelijepo za vidjeti!
Promjene prirode se vide na svakom koraku, a ''nove'' boje okolnog drveća, su prekrasne, kao i put posut zlatno-žutim lisšćem!
I Ukrina i cijelo selo, ali i njegova okolica, (posebno G.Kolibe kroz koje sam se provezao), sjaje na popodnevnom subotnjem suncu...

















četvrtak, 5. studenoga 2015.

VISOKO ODLIKOVANJE REPUBLIKE AUSTRIJE, NOVOSELJANINU VLČ. MR. ŽELJKU ODOBAŠIĆU

18. LISTOPADA 2015. GODINE, ZA VRIJEME REDOVNE NEDJELJNE EUHARISTIJE, U GRADIŠĆANSKOM MJESTU TRAJŠTOFU U REPUBLICI AUSTRIJI, ODLIKOVAN JE NAŠ NOVOSELJANIN, VLČ. MR. ŽELJKO (Joze) ODOBAŠIĆ.

VISOKO ODLIKOVANJE REPUBLIKE AUSTRIJE, DODIJELIO MU JE AUSTRIJSKI PREDSJEDNIK HEINZ FISCHER, KOJEG JE NA CEREMONIJI DODJELE ZASTUPAO OSOBNI IZASLANIK, PUKOVNIK GERHARD PETERMANN.

''VELIKIM ČASNIM ZNAKOM'' U SREBRU, ŽELJKO JE ODLIKOVAN ZA USTRAJNI RAD NA SPAJANJU SVIJETA SPORTA - NOGOMETA I CRKVE.
KAO UTEMELJITELJ PRVE NOGOMETNE REPREZENTACIJE SVEĆENIKA, OVU IDEJU JE PROŠIRIO ŠIROM SVIJETA, A USTRAJAO JE I NA ORGANIZACIJI SVJETSKE I KONTINENTALNE SMOTRE SVEĆENIČKIH REPREZENTACIJA, DOKAZUJUĆI  TAKO I U PRAKSI (OBJAVIO JE 2012. GODINE I KNJIGU NA TU TEMU, KOJA MU JE BILA MAGISTARSKI RAD!) DA JE UZ ISPRAVNU MOTIVACIJU I PRISTUP, MOGUĆE PODUPIRANJE I VJERE I SPORTA, JER SU MNOGE SLIČNOSTI IZMEĐU SPORTA I SVETE MISE - NEOSPORNE!

OVIM PUTEM, U SVOJE, I U IME SVIH ISKRENIH NOVOSELJANA, ČESTITAM NA ZASLUŽENOM ODLIKOVANJU.

Administrator bloga, Jozo Kovačević

srijeda, 4. studenoga 2015.

OBRAZLOŽENJE O UKLONJENIM LINKOVIMA!


Kao što je i do sada prakticirano, zbog ne ažuriranja ili onemogućenog pristupa pojedinim web-lokacijama, iz popisa linkova je uklonjeno nekoliko web-mjesta.
Prema uobičajenoj uredničkoj praksi ovog bloga, uklonjeni linkovi bit će ponovno uvršteni u popis kada njihovi administratori nastave sa uređivanjem i objavom novih sadržaja.

Administrator.