petak, 26. svibnja 2017.

IZRAĐEN JE REPRINT KNJIGE ''NOVO SELO...''!



 
Zbog velike potražnje nedavno objavljene knjige 'Novo Selo, povijest nastanka i razvoja sela i njegove župe...' a zbog nemogućnosti podmirenja svih vaših  zahtjeva, u Zagrebu je naknadno otisnut ograničen broj primjeraka navedene knjige, koji se od jučer nalaze u prodaji kod predsjednika Udruge povratnika N.Selo, gospodina Franje DUJMIĆA, zatim kod autora knjige Joze Kovačevića, te Ive Mijića i Damira Bilića. Osim navedenih, knjiga će se moći nabaviti i putem župnog ureda Novo Selo, te u prodajnom prostoru Franjevačkog samostana u Slav.Brodu kod gospođe B.Lukačević!
Za sve vas koji se nalazite izvan Slavonskog Broda, a zainteresirani ste za nabavku knjige, postoji i mogućnost  rezervacije knjige, ali isključivo na kraće vrijeme (npr. mjesec, dva, eventualno tri mjeseca, do dolaska na GO).

Knjigu u vaše ime mogu preuzeti i članovi vaših obitelji ili prijatelji koji žive u Brodu ili u neposrednoj blizini. Dostava knjige u inozemstvo zbog dodatnih troškova neće se obavljati!

Za narudžbu ili rezervaciju knjige koristite mail adresu:
jozokovacevic@gmail.com.
 

ponedjeljak, 15. svibnja 2017.

''MIJINA CIGARA I GUTLJAJ RAKIJE NA KUĆNOM PRAGU''


Napisao: Jozo Kovačević, (ožujak 2017. g.)

                                 
                  Subota je. Lijepo proljetno popodne, a sjene okolnog drveća i uraslih imanja, već padaju po putu, praveći tako, već dobrodošlu  hladovinu. 
U još neolistalom jasenu, ptice se pokušavaju gnijezditi, pa istražujući okolne krošnje traže povoljnu lokaciju za svoje gnijezdo. 
I da, stalno veselo cvrkuću i pokušavaju nam staviti do znanja da je još jedno proljeće pred nama... Samo, tamo nas je sve manje, a nekih više nema nikako i neće ih biti! 
                  Gledam uokolo i pomalo ošamućena pogleda tražim ''njegovu'' kuću, ne vjerujući da ga više nema. Dok pogledom pokušavam prepoznavati godinama devastirani, pa opet održavani ovaj dio sela, i na kraju, bez Mijinog prisustva, opet prepušten na milost i nemilost prirodi, kroz glavu mi prolaze stihovi jedne pjesme Duška Trifunovića,  koju je on nazvao jednostavno -  ''Besmrtna pjesma'':

''...Ako ti jave: umro sam, ne vjeruj!
To ne umijem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo,
Da za mnom ostane nešto
Kao lepršav trag...''

                  Gledao sam i lijevo i desno, čak i ''gore'', ali nigdje nikoga! 
Mislim se, pa do jučer je Mijo hodao ovim putom, uporno održavajući okolne živice ''kulturnima'', kako je znao reći: 
''Da ne podivlja. Sramota je da živimo kao u džungli''!
Umro je prošle godine, u smiraj jednog svibanjskog dana, onako, kako je desetak zadnjih, povratničkih godina  ''živio'' ovaj naš kraj. Mirno i dostojanstveno. 
Iako sam, uživao je u svojoj obnovljenoj kući, odbijajući život  u kolektivnom smještaju u Hrvatskoj ili negdje drugdje. 

Danas sve ponovno propada, a nemilosrdna priroda polako opet guta Mijino imanje. Nema tko da ga održava, žena mu je davno umrla a  djeca su mu raseljena na sve strane, i u selo rijetko svrate. Samo da mu grob obiđu, i opet natrag u bijeli svijet...
                  Sjećam se kristalno jasno kako je cijelo selo, ali i ovaj sokak i Mijino imanje, nekada izgledalo ogromno i bilo primjerom urednosti, ljepote i bogatstva...
Danas se pitam, da li sam ja to, na istom onom mjestu, kojem smo se svi divili prije dvadesetpet godina? Da nisam pogriješio sokak?
Ali, sve više se uvjeravam da sam na pravom mjestu. Kod Mijine kuće sam, samo kod koje više niti  pas ne laje. Nema nikoga!
                  Vjerno se  prisjećam kako mi je njegovo imanje prije izgledalo... 
Ustvari, na sam spomen njegovog imena, pred očima mi se mijenjaju tri slike: ona njegovog imanja prije rata, pa slika obnovljenoga, i slika imanja, sada ponovno prepuštenog  zubu vremena.
Ona prva 'slika', posebno me se dojmila i još je uvijek vidim: 
Mijino imanje, uredno, domaćinski posloženo uz sokak i u dubinu njive, na koju se naslanjala grabova šuma.




Danas, Mije nema. Nema čovjeka koji je sve to 'držao' pod kontrolom. 
''Da ne podivlja'',- kako je znao reći.
Istina, nema više ni šume koja je sasječena davnih devedesetih. Simpatično je vidjeti, kako se sada 'otima' trnju i šipražju, a ponegdje se već i zanavlja. Prkosno se ponoseći, nekim rijetko sačuvanim mladim grabom i omanjim hrastom!
                 O Bože moj, kako  sve nestaje ili se nasilno mijenja. I to na ružnije i divlje, a sve što je još ostalo prepoznatljivo, su njive, koje također lagano urastaju u novu šikaru, obrasle trnjem i divljinom. 
Nestaju nam ljudi, kao Mijo iz mog sela,  čuvari naših nasilno napuštenih ognjišta koji polako umiru.  Nestaje i one karakteristične slike naših, nekada bogatih i lijepih sela. 
Danas napuštenih i devastiranih, rijetko obnovljenih a još rjeđe naseljenih. 

I trava je više žuta nego li zelena, povaljana od dugogodišnjeg ne košenja, pa ja sav sretan gledam u Mijino ozelenjelo dvorište, svjestan da će i ono uskoro biti kao i opisane njive.
U nevjerici razmišljam, kako se i meni koji sam tamo često, sve promijenilo do neprepoznatljivosti. 
Opet, što ja znam - možda se i mi 'ovozemaljski miševi' mijenjamo, samo, toga često nismo svjesni, ili jednostavno to ne prihvaćamo pa se i ne možemo vidjeti u tim okvirima. 
Kao da više tu ne pripadamo! 
Što li?...
                 Ne tako davno, na moje čuđenje njegovoj upornosti i samotnom životu ''tamo'', Mijo mi je uz kavu i rakiju pričao:

- ''E moj prijatelju, dvoumio sam se ja kada sam odlučivao vratiti se ili ne. Itekako sam se dvoumio, čak skoro i odustao.
Djeca su me odgovarala, spremna plaćati mi smještaj kakav hoću, po izboru. 
Ali kada sam jedne nedjelje došao ovamo u selo, i kada sam izvadio iz džepa cigare i malu ploskicu rakije, sjeo sam na prag kuće, zapalio  i otpio gutljaj rakije. Osjećao sam se jako, čak snažno. Iako sam visinom i 'kilama' golem, bolešljiv sam ove godine izbjeglištva, a opet...
Gledam ja u prilično sačuvane ruševine i mislim se, pa to je MOJE, toga mira i moga zadovoljstva nema nigdje. Sve ću to obnoviti, mislim se dok upijam to svjetlo koje se probija kroz krošnju oraha i koje se poput malih iglica zabada u moje  tijelo, u moje oči, i u moju dušu.
Eto, vjeruj mi, to je presudilo. Ta nedjeljna cigara i malo rakije na kućnom pragu.''

                Dok ga se sada prisjećam i slušam eho njegovih riječi, gledam u pravcu njegove  duge bašče u čijem dnu je nekada bila kajsija sa najljepšim cvjetovima u selu! A bome, i najslađim plodovima koje smo kradom brali.
Pomislih, kako me je toga i sada sram i da se, iako Mije više nema, ne ponosim s tim dječjim marifetlucima.
Sa sjetom se sjećam, kako joj nekim čudom niti zimi ne otpadne sav list sa grana na koje se nakupi snijeg i čuva ga do proljeća. Pomislih, možda i nije čudno ako znam da ju je Mijo uvijek gotivio! On je sa voćem znao kao nitko!...
A ljeti! 
E tada je najljepša. 
Onda, kada još uvijek nezreli žuto-zeleni plodovi prkose dječjim pogledima i koji svojom bojom unose nemir u okolni prirodni sklad. 
A ispod nje, zeleni, pokošeni travnjak. Kao kakvo nogometno igralište!

               Znao je Mijo  baš sve. I kako orezati i zaštititi voće, kako održavati međe i posebno 'živu ogradu'. Imao je i snage i volje održavati poveliki travnjak koji se pružao, onako drsko, sve do druge, susjedne bašče. 
Vješto je on, baratao i ručnom kosom, ali i trimerom i frezom i svojim ''fergusonom''....
Uz domaćinsku volju imao je i znanja i alata, i zato je sve izgledalo kao nigdje i niti kod koga u selu!
Zbog svega toga čim se vratio, nabavio je i frezu i kosilicu. I trimer ali i motorku za međe, da više ne sječe sa škarama.

               I bilo je sve, skoro kao i prije. 
              Pokošeno, očišćeno i uredno. 
Sve dok ga ne nađoše mrtvog na podu, sklupčanog pored peći.

Pomislih kako mu nisam bio na sahrani, i red je zapaliti mu barem svijeću, u nadi da će njen plamen puno toga reći. I o njemu ali i o meni!
Počivaj u miru, prijatelju.


                

ponedjeljak, 8. svibnja 2017.

17.05.2017. PROMOCIJA NOVE KNJIGE ŽELJKA ČEGLAJA

Željko Čeglaj, autor monografije



Kada je Željko ČEGLAJ, poznati brodski nogometaš, trener i sportski, prije svega nogometni djelatnik, 2009. godine objavio monografiju pod nazivom - ČUDNOVATE ZGODE, stoljetne ''bubamare'', rijetki smo očekivali da ćemo u svega nekoliko narednih godina dočekati još dvije njegove knjige!




Prva monografija o stoljeću nogometa u BPŽ


2016. godine, prilikom promocije prvog dijela ''brodskih priča iz davnina''

                    19. svibnja 2016. godine svjedočili smo njegovoj novoj knjizi pod naslovom: ''BRODSKE, ŠPORTSKE PRIČE IZ DAVNINE - I'' ,
 a ove godine, završio je i drugi dio, ili  nastavak knjige naziva:  ''BRODSKE, ŠPORTSKE PRIČE IZ DAVNINE, II''

                   Nakon sportskog umirovljenja, Željko Čeglaj je nastavio sa aktivnostima u sportskim institucija,  ali se ustrajno bavio i sa poviješću slavonskobrodskog sporta, a posebno nogometa, pri tom posebno opisujući i povijest bosanskobrodskog nogometa.

Uz veliki trud, i samo njemu svojstvenom upornošću, uspio  je prikupiti respektabilnu povijesno-sportsku građu koju je pretočio u svoje tri  vrijedne knjige, odnosno monografije.
Opisao je i popisao, gotovo sve o brodskom sportu, pojedincima, klubovima i natjecanjima, pri tom nam servirajući i mnogo drugih, ne samo sportskih podataka: o društvenim zbivanjima, gospodarstvu, politici...
Tako se na jednom mjestu našlo više od tisuću imena koja predstavljaju svojevrsnu ''matičnu knjigu'' brodskog sporta, i povijesno gravitirajućih sredina (Gradiška, B.Brod...)!

POZIVAM SVE LJUBITELJE SPORTA,  I S DESNE I S LIJEVE OBALE SAVE, KOJI SU KROZ SVOJE AKTIVNOSTI DIJELILI OVAJ KULTURNO-SPORTSKI KRUG,  A POSEBNO BIVŠE NOGOMETAŠE I SPORTSKE RADNIKE IZ SVIH BOSANSKOBRODSKIH KLUBOVA, 

NA PROMOCIJU NAJNOVIJE KNJIGE ŽELJKA ČEGLAJA, KOJA ĆE SE ODRŽATI 17, SVIBNJA 2017. GODINE, u prostoru GRADSKE KNJIŽNICE SLAV.BROD,  u 18,30 SATI!