Netko je rekao ili pak napisao: ''ljepota tišine'', a ja bih dodao samo još jednu riječ: - 'ljepota divlje tišine''.
Jer kako drugačije opisati skoro prazno selo, koje čuvaju posljednji ''mohikanci'' našeg kraja, vrijedni divljenja i svake pohvale.
Samo zahvaljujući njima još se diže dim iz dimnjaka poneke novoseljanske kuće, iako ih je više od dvjestotinjak obnovljenih.
Vođeni nekom, meni nerazumljivom snagom i iskonskom upornošću, oni rijetki mještani svakim svojim korakom pokazuju da je selo još živo, i da je još tu! Sve oko toga je preuzela ili preuzima divlja i ne ukroćena priroda.
Koliko dugo? pravo je pitanje, jer po nama od njega su već odavno digli ruke i mještani i nadbiskupija, ali i politika koja i jeste najzaslužnija što neke stvari jesu takve.... I to bez iznimke, sve politike koje se danas samo ''očešu'' o ove prostore, a ipak dodatno, često i nesvjesno i dalje devastiraju već devastirano! U svakom smislu te riječi.
Svjesno ili ne, tako je svejedno...
U albumu koji slijedi, nekoliko je fotografija i iz susjednog Koraća.
Napisao i snimio J.Kovačević;
