nedjelja, 14. srpnja 2019.

ODRŽAN PRVI MEMORIJALNI TURNIR MN-VETERANA



    U organizaciji kluba veterana NK ''Ukrine'' i Udruge povratnika N.Selo, 13.07.2019. godine održan je Prvi, pozivni memorijalni turnir u malom nogometu - veterana.
Pored ekipe veterana NK Ukrine, sudjelovale su ekipe NK ''Sloga'' Koraće i MNK G.Močila, dok su veterani ''Mladosti'' Kričanovo stigli u nekompletnom sastavu i nisu nastupili. 
Nakon odigranih utakmica po KUP-sustavu, najuspješniji  bili su veterani NK ''Sloga'' iz Koraća, a iza njih su se plasirali malonogometaši G.Močila i posljednja NK ''Ukrina''. Veterani ''Mladosti'' ostali su bez plasmana,

   Prije početka turnira, prisutni su položili vijenac i zapalili svijeće kod spomenika poginulim Novoseljanima, među kojima su i bivši nogometaši NK ''Ukrine'': Petar Boras, Viktor Dujmić-Krnjo, Petar Dujmić-Šmekana, Ivan Kurdija-Inđo, te braća Pavo i Pilip Žilić.

 Svim ekipama su dodijeljene zahvalnice i monografije NK ''Ukrine'', a pobjedniku je pripao i prigodan pehar.
Druženje se nastavilo u mjesnom Domu, gdje je prvo otpjevana himna našeg kluba, a zatim je pročitana i pjesma, posvećena bivšim nogometašima ''Ukrine'' Inđi KURDIJI i Pavi ŽILIĆU.  Stihove je napisao Pavo Garić, a zbog opširnosti ovdje je ih prenosim kao fotografiju:






Stihove pjesme pročitao je Franjo Dujmić, a autor ih je naslovio jednostavno: ''Pavi i Inđi''. Prisutni su dugim pljeskom odali počast bivšim nogometašima i zahvalili se odsutnom autoru!
      Za organizaciju i realizaciju ovog događaja, posebne zasluge pripadaju Franji Dujmiću, Anti Đakoviću-Ćevapu i Damiru Biliću-Đancu i njegovoj ekipi.
     U nastavku pogledajte set fotografija, snimljenih na jučerašnjem okupljanju veterana, malonogometaša ''Ukrine'' i naših prijatelja koji su uveličali ovaj događaj:































  



petak, 5. srpnja 2019.

MOJ ZAVIČAJ

Pisao sam o tome kako se zavičaja čovjek ne može ''otresti'' niti u snu, niti na javi! 
On se jednostavno zabode u nutrinu našeg bića i tako se sjedinjuje sa nama i postupno postajemo jedno. Čovjek i zavičaj je tako, jedno zajedničko, živo ali i virtualno biće! 
I iako se pojedinci pokušavaju oteti takvom stanju, teška srca će priznati da je to skoro ne moguće. Pravit će se da im je svejedno, da baš ih briga...
Ali! Je li to istina i iskreno?
Svakome na dušu, ali mislim da se svi skupa samo pretvaraju. Vidjeti sve uokolo mjesta gdje se čovjek rodio, neprocjenjivo je ... I to se pamti!

          Zato, i ovaj puta pred vas prostirem zavičajne prizore, malo uokolo, od N.Sela, preko Zborišta, Unke, dvaju Koliba, Kričanova ...
Mnogi će se pitati zašto ove fotografije, a ne neke druge! Zašto iz ovakve perspektive, zašto...?Naravno, snimio sam mnogo boljih prizora, bližih urbanim sredinama, bliže novim graditeljskim trendovima... Ali, ove ocrtavaju svu stvarnost našeg zavičaja. 
Tamo gdje ima više mještana kao u Zborištu i Kolibama Gornjim, ima i više  prekrasnih i lijepo uređenih obiteljskih kuća i okućnica. Međutim, meni se baš i ne uklapaju u viđenje moga zavičaja, uz sav respekt i trud njihovih vlasnika! U odabiru presudno mi je bilo: neobičnost, zanimljivost, realnost, prirodnost, i svakako ambijentalna prihvatljivost.
Zato predlažem post sa ovakvim odabirom: