Kada se u zavičaju ne boravi često, a zimi je baš tako!, onda i najmanja promjena ili zatečena i uočena sitnica, bude iznenađenje. Veće ili manje - svejedno. Važno je da se dogodilo i da je uočeno, što prilično govori i o meni...
A svašta se zabilježi u samo jednom obilasku sela...
Omo što je obnovljeno, izgleda lijepo na ugodnom i osunčanom danu, a nađe se i neka uredna njiva, prošlog ljeta pokošena. Na žalost, takvih je malo s tendencijom da ih bude još manje.
Prisustvovao sam u međuvremenu sahrani još dvije osobe koje su stalno ili povremeno tu živjele, i zbog njih posebno žalim, jer su bili uporni u povratku i još istrajniji u opstanku na svome, bez obzira na sve patnje.
Detaljno je sasječen koridor ispod dalekovoda kojemu je sve upornije prijetilo novoizraslo drveće i raslinje koje se ''diglo'' iz devastiranih okućnica. U mojoj blizini - posebno.
''Elektrini'' radnici nisu žalili ni goriva ni motorki, pa sablasno izgleda obližnja šuma kroz koju su protutnjali, sijekući ostatke ostataka, koji su istina bili u visini dalekovodnih žica i naponskih stubova...
Uz sam asvaltni put koji tiho propada i postaje sve oronuliji, kao kakav vremešni starčić iako mu je jedva tridesetak godina, leži oboreno drveće rakite, vrbe, topole, smrdulja i ostalog ''novoizraslog drveća'' koje je vidljivo diljem naših bivših oranica i kosnica...
Još vidljivo požutjeli listovi na tlu i sasušeno drveće i voćke, otkrili su ljepote grabove šume koja izraste na mjestu nekada čuvenih Čugurovih hrastova, a ''otvori'' i skoro, do tada nevidljive neobnovljene obiteljske kuće. Već odavno nema više čuvenog hrasta koji se šepurio između ceste i nekadašnje kuće Vlade Landeke....
I tako sve do crkve, spomenika i doma, koje ipak izgledaju puno primjerenije svojoj namjeni i nekadašnjem izgledu...
(Snimljeno krajem siječnja i krajem veljače 2020. godine)
 |
