(snimila Marina Rubil)
Proljeće je davno odmaklo, a vrijeme nikako da se ustabili.
Red kišice, malo proljetnog povjetarca, pa red sunca - kod svih stvara nervozu... jedino naša Ukrina to koristi za svoje uljepšavanje! I ne buni se!
Voda je sve toplija, bistrija i čistija, jer je prilično ''pobjegla'' od industrijskih zagađivača, a obale su sve zelenije, obrasle vrbovim šibljem, ponekim starim brijestom, topolama i divljim jasenom.
Šljunak, često ugodno vruć - na mjestimičnim adicama i prudovima, pobijelio od sasušenog pijeska i mulja...
Gledajući odozdo prema gore - prema magistralnom putu, iznenadiš se koliko je korito tu duboko! A obala, visoka tu i desetak metara, čvrsto ''nosi'' sav onaj asvalt i razna vozila koja svakodnevno nekuda žure. I to brujanje motora je valjda jedino što remeti mir Ukrine i tog dijela sela!
A misli i prisjećanja iz prošlosti, stalno stižu jedna drugu!
Kada pogled odluta gore i nizvodno, prema ušću i Luščanima, puca plavi nebeski beskraj koji još više uljepšava prekrasnu sliku krajolika.
Prava razglednica!
... Sve nekako miriše na ljepotu tog neponovljivog mira, pomiješanu sa mirisom poodmaklog proljeća.
Ovo treba vidjeti i doživjeti!
A tek vidjeti vodu!...
...Dolazi ona iza krivine kod Nikole Božića. Naizgled, lijeno se vuče prema ušću, ali, koliko pogled doseže nizvodno, prema velikoj kladi, odjednom uočavate prisutnost tog, skoro nevidljivog njenog pulsa. Znakova živosti i života koji vrije u njenoj utrobi.
Ona je neuništiva!
Mjehurići i mali krugovi na površini Ukrine, potvrđuju prisutnost čarobnog i svakom strastvenom ribolovcu - neodoljivog svijeta! A u Novom Selu ih je bilo od uvijek.
Od kako je sela!
A tek - Riba!
Baca se iznad površine i kao da me poziva da uđem u vodu! Ili je možda sretna što nitko ne ometa njen dnevni ritual. Tko bi to znao! ...
...Neopisiva je to harmonija mirisa, boja i tonova što ih pljuskanje vode i
vjetar sklada u okolnim vrbacima!
Kako zavidim ovoj vodi što prolazi našom Ukrinom!
Ne tako davno, sve je tu prestalo da postoji, kao dekretom da je zabranjeno: i život, i sokaci i kuće... ma sve, ali ona, naša UKRINA, prkosno udara u našu, novoseljansku obalu i ide dalje. Nezaustavljivo, noseći sve ono što tu ne pripada. Sve osim naših sjećanja. Ona ostaju tu uz našu rijeku.
A ona se izbrisati ne daju!
Ma gdje mi bili - naša Ukrina je tu, i jedino što je sigurno - zauvijek će biti tu i zapljuskivat će svoju desnu obalu, i stalno nas prizivati i upozoravati: ''VAŠE JE TO, A JA SAM I VAŠA''.
Napisao: J.Kovačević, jednog nedjeljnog prijepodneva na Ukrini.
Nema komentara:
Objavi komentar