četvrtak, 18. kolovoza 2016.

BABA MARICA RUBIL, DESETAK GODINA NAKON HRT-ove EMISIJE

 Razgovarao i napisao: J.Kovačević             


              Da nisam počeo listati svoju arhivu fotografija, vjerojatno bih već zaboravio kako su neke novoseljanske, tek obnovljene kuće, izgledale prije desetak, petnaest i više godina. 
A tek riječi njihovih vlasnika, povratnika koje su u raznim prigodama izgovorili... e, toga se i pogotovo mnogi ne bi sjetili.

Zato ću, prisjećajući se jednog HRT-eovog videozapisa, pod naslovom:
 ''BABA MARICA LEGENDA BOSANSKE POSAVINE'', snimljenog za nekada popularnu TV emisiju ''LATINICA'', pokušati prenijeti današnja razmišljanja i poruke babe Marice Rubil, koja i nakon muževe smrti, i dalje živi u svojoj kući u Novom Selu.

          Nakon izbjeglištva 1992. godine, zatekli su se u Slavonskom Brodu, odakle su  kao i većina izbjeglih, privremeni boravak i smještaj potražili u drugim dijelovima Hrvatske. Oni, sa muževim bratom Pejom, zaputiše se do Karina, blizu mora, valjda misleći kako im to može nadomjestiti njihovu Ukrinu, čiju vodu su svakodnevno ''slušali'' dok udara o obližnju cestu,  koja ih je dijelila od korita rijeke.
Ali, tamo se zadržaše svega dva dana, jer kako mi je Marica pričala:

- ''našli smo nekakav smještaj, ali niti ja, niti moj Anto ne nađošmo tamo, onog prijeko potrebnog duševnog mira i zadovoljstva, ono što smo stalno tražili u izbjeglištvu! Jer toga, za nas nema nigdje, osim tu,  u Novom Selu!''

          Dok sjedimo pred njenom kućom u Novom Selu, smještenom između nekadašnje pruge i ceste, blizu Ukrine i nedaleko od ulaza u centar sela, baba Marica  vrlo smireno, sa dobrom memorijom opisuje do u detalje, njihov tadašnji životni put i prve dane po povratku u selo, te 2000 godine.

(Marica Rubil, u Novom Selu, 17. kolovoza 2016. godine)

- '' Kada smo se vratili iz Karina, ja i moj pokojni Anto smo bili u Slavonskom Brodu, i stalno smo smišljali kako se vratiti u Novo Selo, iako su se djeca protivila i pitali, zašto moramo biti među prvima?
No, nismo imali dvojbi. Čim se ukazala prva prilika, 2000 godine smo se vratili. 
Čekajući obnovu, bez struje, bez hladnjaka, bez peći, i mnogih, drugih ranije naučenih ''životnih luksuza'' - vjeruj mi, osjećali smo se presretni i puna srca!
Za nas povratnike, moje  Rubile i tadašnjeg župnika Antu Stjepića, kuhala sam u dvorištu na ciglama, hladila sve u bunaru i čekali smo konkretnu pomoć i obnovu!''

Odjednom me pogledala ravno u oči, i skoro suznih očiju, nastavila:
- ''Ovo ne smijem zaboraviti reći! 
Mislim da je za našu obnovu, presudan bio posjet njemačkog ambasadora Mulera, koji je selo posjetio sa ekipom svojih asistenata i prevoditeljem i kada je strašno dirnut slikom koju je zatekao u mom dvorištu i u devastiranoj kući, preko prevoditelja rekao: 
Strašno me podsjećate na moju pokojnu majku bez koje sam ostao u dvanaestoj godini života, pri tom se sagnuo i sa poda podigao naše prašnjavo raspelo koje je bilo zatrpano žbukom i razbacanim otpadom i upitao me što ti majko želiš?
Pokazujući rukom na našu kuću, rekla sam - ništa, ništa ne tražim! Samo želim da ovo NAŠE, opet bude NAŠE!
Ambasador je prepun emocija, sa suzama u očima rekao: 'majko, tvoju kuću čemo obnoviti prvu!'... Tada nam je u selu obnovljeno prvih trideset kuća.''



Pogled na kuću babe Marice Rubil sa ceste, 17. kolovoza 2016.


Gledajući uokolo, uočavam uredno dvorište, cvijeće koje u nizu spaja ulaz u kuću sa obnovljenom dvorišnom zgradom, a i skromno obrađenu bašču. Pitam je, jeli to ona sve sama radi, na što mi odgovara:

- '' Sada si me podsjetio na moje osjećaja od prije petnaestak godina kada sam se vratila i vidjela zaraslo dvorište i naš vrt, koji nije bio baš mali. Pružao se i sužavao između pruge i ceste, skoro do ulaza u selo. Tada sam pomislila: samo da mi ga je još jednom očistiti i zasijati, pa neka odmah umrem... 

A eto, i danas, iako sam sama, uz pomoć djece i moju volju, i dalje ga održavam i sijem. Skoro šesnaestu godinu. Jedino mi nedostaje moj dida...''



               Nastavili smo razgovarati o prošlim vremenima, o vremenu nakon povratka u selo i podsjećam je na njihove izjave za HRT i emisiju Denisa Latina, koji joj dade onaj epitet: 'Baba Marica, legenda Bosanske Posavine', na što se samo nasmijala. 

Kaže mi da se detalja baš i ne sjeća, pa joj ponovih dio njihovih izjava. 
A tada, prije skoro 10-tak godina, u svom dvorištu, pred obnovljenom kućom izjaviše:

(pokojni Anto Rubil, snimljen u svom dvorištu 2013. godine)

Na pitanje HRT-ovog reportera, gdje su bili do povratka u selo, Anto iskreno, duhovito i u svom stilu, u mikrofon  reče:

-''U Karinu. Goli kamen! Ja sjeo na kamen, kad' sam ustao kamen se izvrnu, a ispod njega zmijetina. Nećeš Anto tu noćiti više, jebote, odošmo mi nazad!''

Tom prilikom, i baba Marica, pomalo razočarana inertnošću politike i sporošću povratka, ali ipak ushićena, dade kratku izjavu i postade hit na youtube (https://youtu.be/72k7hlw_zUQ):

''Hrvati bi se trebali vraćati u Bosansku Posavinu i svima će biti bolje...
Al' ovdje, da znaju kako ovdje sunce sja, trčeći bi doletili. Nigdje ovako sunce ne sja kao u Bosanskoj Posavini.
A oni koji misle da ćemo otići i leđa okrenuti, dokle god mi miče mali prst - baba Marica ne ide sa svog ognjišta!'' 

            Dok ispijam njenu rakiju, pitam je što joj ovo, njena kuća, Ukrina, njeno cvijeće i dvorište,  danas znače? Smeta li joj promet i buka koja je ovih dana na cesti sve veća? Što joj nedostaje i 
osjećali se sigurnom?
Sa smješkom na licu, onako majčinski, pogleda me i reče:

-''Znam da to i sam osjećaš kada se nalaziš tu u selu, u svom. Mene ovo ispunjava i iako sam narušena zdravlja, i iako djeca sve više brinu za mene, ovdje sam SVOJA. Davno sam rekla, ako treba da živim deset godina u Zagrebu ili bilo gdje drugdje, a samo pet godina ovdje u Novom Selu, u svojoj kući, odmah pristajem na  svoju kuću! Istog mišljenja je bio i pokojni Anto. Zato smo se i vratili! Radi svoga, radi Ukrine i ove, kako ti reče buke na cesti.

Vjeruj mi, kada to utihne, tada se osjećam nelagodno, iako se osjećam sigurno i nitko me nikada nije uznemiravao! Navikla sam na ovaj ambijent, i taj osjećaj ljubomorno čuvam, do kraja svoga života. 

Zahvalna sam svojoj djeci na pomoći i razumijevanju,  koja su mi uvijek pri ruci, ali i svima koji mi svrate, posebno sada kada sam sama.''

            Ove njene riječi me posebno dirnuše, jer prepoznah svu ljubav i iskrenost, koju su  ona i njen dida gajili prema ovom prostoru i rodnoj grudi.
Zato odlučih za kraj, upitati je imali kakvu poruku za sve nas, posebno mlađe naraštaje?
Bez razmišljanja reče:

-''Kada smo se vratili, radovala sam se svakoj novoobnovljenoj kući. Radovala sam se obnovi grobljanske kapelice i ograde, a poseban osjećaj sam imala kada je konačno obnovljena crkva. Pa i zgrada ambulante, tamo gdje je smještena Mjesna zajednica. Radovala sam se obnovi našeg doma, igrališta, ma svega! Ali nema naroda. Bez naroda, a posebno bez mladih - svako selište je mrtvo! 
Očekivali smo da će se selo polako popuniti i mlađima, a ne samo starcima. Ali, eto tako je kako je.
Danas svi pričaju kako je granica problem da se češće dolazi u selo. Da zbog toga nema  ni starijih a kamoli onih mlađih, da sa svojim obiteljima barem posjete svoje, da obiđu grobove predaka...
Ja mislim da to nije i ne smije biti razlog, jer onaj tko voli ovo selo i poštuje one koji su godinama i stoljećima krčili ove njive koje opet urastaju, koji su za ovo krvarili, nađe načina i vremena, a bogme i strpljenja, da barem nekoliko puta godišnje dođe i posjeti svoj zavičaj i grobove predaka.
Ne zaboravljajte SVOJU DJEDOVINU, jer ako to učinite, bit će to zadnji ekser, udaren u mrtvački sanduk ovog sela, njegove povijesti  i vaših uspomena.''

            Toliko od babe Marice, na pragu osamdesete godine života - za sve nas. 
Živila ti nama i dočekivala nas u svojoj kući, još mnogo godina!

NAŠIM SOKACIMA 16.08.2016.




Iz Dujminog sokaka







 Od škole do raskrižja u Mijićima




... i dalje do Dujmića.
Kod Ante Rubila, uz glavnu cestu...


pa kroz Odobašiće do Kovačevića.

subota, 30. srpnja 2016.

BLAGO: - ''SANJAO SAM ISTINITU PRIČU, VJERUJ MI.''

Napisao: Jozo Kovačević

               U Skandinaviji su i godišnja doba drugačija nego u Bosni i među Bosancima. Sve je drugačije, kažu bolje i modernije sa više demokracije, gdje je,  kao sve bolje! 
Oni koji su tamo kažu, zaludu sve, kada je srce drugdje. 
O tome priča jedan od onih koji se devedesetih godina zaputio daleko od ovih burnih i nepredvidivih prostora.
Pokajnički mi priznaje koliko je puta bezuspješno pokušavao pobjeći od Bosne, ali, uvijek je baš kao Meša Selimović , ''ostajao u njoj i s njom''! Makar je samo sanjao!
Pade mi na um jedna misao, kako  i kada sanjaš, nikada ne sanjaš to mjesto u kojem si usnio. Uvijek u san dolaze slike prošlosti, a posebno one, na silu napuštene rodne kuće, sa mnogo pitanja i neizrečenih misli.
Tako se dogodilo i našem glavnom junaku,  sada već tridesetogodišnjem Blagi,  obrazovanom mladom čovjeku koji mi svoj san ispriča,  ali i predade ''bilješke napismeno'', kaže da bude siguran da nije što zaboravio, podsjećajući me: 
''Dosta pratim tvoje tekstove i ti ćeš već znati kako to posložiti u priču. Iako sanjanu, ipak istinitu!'' 
Zbog njegova sna, razgovarali smo ovog ljeta u Slavonskom Brodu...

Sanjao je, a kaže i ''vidio''  sve ono čega više nema i za njega neće biti...Sanjao je istinitu priču!


Probudivši se toga jutra na sjeveru Švedske, Blago osjeti laganu glavobolju, sličnu mamurluku, ali osjeti i čudnu zbrku u glavi koja je težila da se pretvori u nešto slično filmu, što li! 
Vrtilo mu se sve uokolo, i dok je prstima pritiskao i trljao sljepoočnice, ponovno ga obuze lagani san, a pred očima mu se počeše redati slike i misli kao iz filma.
Iako u snu, ''gledao je, razmišljao i prisjećao se svega što je sa sobom i u sebi, ponio iz svoje kuće i svog bosanskog zavičaja.
Samo, kaže nije mogao izgovoriti niti jednu jedinu riječ, a htio je! I imao je što reći. Htio je i polemizirati sa likovima i akterima naše povijesti a često i sudbine...
Kada se konačno probudio, prisjetio se sna i sve zapisao.

                  A slike iz sna, tekle su ovim redom:
                  
                  Snivajući rodni kraj, jasno je čuo šum obližnje Ukrine, čija je voda udarala o betonske stupove mosta koji se ponosno nadvijao nad vodom, spajajući što se, izgleda više spojiti ne može. Dok je lebdio iznad njiva i okolnih šumaraka, sebično je upijao mirise livadskog cvijeća, tog tako posebnog mirisa bosanskog tla. 
Ispod sebe, vidio je masu mirno podignutih ruku, koje ga pokušavaju dohvatiti ili samo dodirnuti, tko to zna, veselo mu mašući.
Iako, kaže nije vidio lica, u snu je prepoznavao ruke predaka, koje su ga veselo pozdravljale, a on se žurio dalje tražeći među njima ruke djeda Ivana, kojeg nikada nije zaboravio. 



               

                   Kaže mi, ''nisam znao da se i u snu može misliti!'' i prepričavajući svoj san dalje, nastavi  kako se u snu prisjećao, kako su nekada i njegove ruke milovale ovo cvijeće i travu, kako se uz djedovu pomoć izdizao do ptičjih gnijezda i kako je milovao male, tek izležene ptiće!
Lebdeći tako, stalno je  mislio na rodnu kuću i djeda, starinu koji do kraja života ostade na svom i u svom, ali na sreću,  ne doživi Blaginu izbjegličku sudbinu. Umro je za Uskrs 1992. godine.








                     Dok je lebdeći žurio djedovoj kući, primijeti da je već svanulo i da, iako je jutro tek oživilo, prve sunčane zrake već obasjavaju uredno pokošenu okućnicu i djedovu staru kuću i nedaleki voćnjak, pri tom ''pijući'' kapi jutarnje rose kao žedan vodu!
                     Djedova kuća  obojena u bijelo, sa prozorom prema putu, na koji je gledala preko prostrane avlije, činila mu se kao iz bajke, pomalo ne stvarno. Drvene tarabe, dotrajale i nagnute prema kući,  skupile su svu silu kišnih algi i mahovine, koju prekriva prašina sa obližnjeg prašnjavog sokaka.
Blago je u snu, jasno vidio drveni kijer sa ajatom, koji se nalazio u hladovini  krošnjastog oraha, desno od kuće. Prisjetio se, kako se tu za ljetnih vrućina odmaralo i kavenisalo, a bome i dogovaralo što i kako treba uraditi. Djed Ivan je uvijek vodio glavnu riječ, i Blago snivajući pomisli, kako se on nadao da će ga na tom ajatu jednom zamijeniti!
Lijevo od kuće bio je omanji, već prepravljani  ambar, a iza njega se pružao vrt sa uredno posloženim košnicama koje su bile na rubu voćnjaka... Iza kuće je bio prostrani tor, ogradom odvojen od kućnog dvorišta i kuće, sa prostranim štagljem i već polupraznim košem ...

Snivajući i lebdeći tako iznad svojih uspomena, sjetivši se rodne kuće, Posavine i bosanskog podnevlja gdje je nekada živio, Blago se rastuži jer nigdje nikoga ne vidje od svojih. 
Lutao je pogledom iznad djedove kuće i gledao u snu, kako sve zarasta i postaje ruina i ruševina, nemoćan da bilo što poduzme, ali i ne mogavši riječi izustiti. Nije njemu tamo u tuđini loše, svega imaju, ali ovoga tu, na njegovom - nigdje nema!!!

Probudivši se, protrese glavom svjestan stvarnosti skandinavskog života, a  ispred očiju projuri mu slika teksta, koji je o Bosni i Bosancima napisao poznati pisac Meša Selimović, koji je čitao dok se školovao, tu u izbjeglištvu:
 ''... Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje...ali uvijek sam ostajao...Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije i cjelokupnog životnog iskustva, mog i tuđeg, dalekog koje je postalo moje.
Viđena izvana bez ljubavi, - Bosna je gruba i teška.
Viđena iznutra i sa ljubavlju koju zaslužuje, - ona je ljudski bogata, iako u sebi, ne saznana potpuno...'' 
Toliko od Blage. 
Eto, priča je tu! 

              Na kraju, meni ostaje samo da se zapitam po tko zna koji puta - kome svi  mi raseljeni širom svijeta dugujemo za ''Blagine snove, i demokraciju i bolje živote'' koje ostvarismo daleko od rodne grude i zavičaja?
Tko je zaslužniji: Navodno nevidljiva svjetska vlada, okupljena i sastavljena od masonskih loža daleke 1954. godine, poznatija kao ''Bilderberg grupa'', koja okuplja svjetske financijske i političke moćnike kao što su Rockfeller, Rotshild, lord Carington, Soros, Kissinger... ili mi na svim stranama svijeta, ili pak''naši'' politički predstavnici, koji jedini ostadoše ''u svome i na svome''?
             Za kraj,  ovog ispričanog sna dječaka i sina Bosanske Posavine i Bosne, koji je ''sazrio'' na zapadu, jedan citat koji je ostavila Renata Horvat (umrla 10.02.2016. u 98 godini života), ali koji odudara od Blaginog sna i naše stvarnosti:

             ''Važno je da je čovjek zadovoljan, da živi kak' mu paše ako može, da radi ono što zna i da živi slobodno svoj život, a najvažnija je čista savjest i miran san''!

Na žalost, Blago i mi od svega dobismo samo čistu savjest! A san je, na žalost rezerviran samo za snove!

nedjelja, 24. srpnja 2016.

OTKRIVEN SPOMENIK POGINULIM NOVOSELJANIMA!

Kao što je i najavljeno, jučer 23. srpnja 2016. godine, u Novom Selu je u prisutnosti obitelji poginulih Novoseljana, gostiju i mještana Novog Sela, svečano otkriven i posvećen spomenik za sve poginule mještane u zadnjem, ali i u svim ratovima koji su se odvijali u 20. stoljeću na ovim prostorima. 
Nositelji aktivnosti su bili Udruga povratnika i Savjet MZ N.Selo, a posebno zaslužnim donatorima i mještanima koji su nesebično materijalno pomagali dovršetak radova, upućene su riječi zahvale i dodijeljene zahvalnice. Ovom prilikom posebno je istaknut doprinos naših Novoseljana iz Švedske i daleke Australije, koje su animirali Štefo Stanić i Veselko Odobašić.
                 Otkrivanju spomenika  prethodila je misa u mjesnoj crkvi, gdje su pročitana imena poginulih, a nakon mise je po vojnom protokolu i uz prisustvo počasnog voda OS BiH, uz intoniranje himni, izvršeno otkrivanje spomenika, ispred kojeg su se našla 37 upaljena lampiona sa imenima poginulih branitelja Novog Sela, te zajednički lampion za 20 poginulih civila u zadnjem ratu.
                Spomenik su zajedno otkrili Damir Bilić, predsjednik Savjeta MZ i Ivo Mijić, Novoseljanin, koji trenutno obnaša dužnost predsjednika SO Brod, a i predsjednik je Općinske organizacije HDZ. 
Upravo zahvaljujući angažiranju i upornosti gospodina Ive Mijića, da se započeta gradnja spomen obilježja konačno dovrši, te uz veliku pomoć Udruge povratnika Novo Selo na čelu sa predsjednikom Franjom Dujmićem, možemo biti ponosni na ovom lijepom spomen obilježju smještenom u krugu župnog kompleksa, između dvorane i mjesnog doma. Ako je suditi po informacijama dobivenih od gospodina Mijića, planira se nastavit  sa daljnjim uređenjem okoliša spomenika što bi kroz izvjesno vrijeme zaokružilo sve planirano u vezi ovog spomen obilježja.
                Vijence su položili, predstavnici obitelji poginulih Novoseljana, predstavnici udruga proisteklih iz domovinskog rata, zatim posebni izaslanik predsjednice RH, predstavnici Ministarstva obrane BiH, predstavnici HDZ BiH i županije BP te grada Slavonskog Broda i posebno izaslanstvo HDZ Dervente. Vijence su položili i predstavnici Udruge povratnika Kuljenovci i predstavnica majki poginulih branitelja.
Nakon polaganja vijenaca, u prostorijama Doma, prigodnim riječima prisutne su pozdravili Franjo Dujmić ispred Udruge povratnika i Odbora za gradnju spomenika, te Ivo Mijić koji se dirljivim riječima sjetio svih poginulih suboraca.
Cijeli događaj su popratili predstavnici HTV-a i ostalih tiskanih medija, uz već uobičajene kroničare novoseljanskih zbivanja, administratora ovog bloga i Tomislava Odobašića koji je kamerom snimio cijeli događaj.

U nastavku pogledajte  nekoliko fotografija sa tog događaja, uz zahvalu Tomislavu Odobašiću koji je velikodušno ustupio dio svojih fotografija: