nedjelja, 10. siječnja 2016.

TU OKO NAS - JEDNA ŽIVOTNA LEKCIJA!

Napisao: Jozo Kovačević

Koliko god to nerado činio, moram priznati ipak se, barem poslom mora svratiti i u općinsko sjedište u Bosanskom Brodu. Grad se zaista promijenio, a sadašnji stanovnici, njegovi žitelji - još i više!
Baš zbog te činjenice, kad god po prelasku granice '' skrenem desno'', osjetim tugu ali i nostalgiju za prošlim vremenom.
Opet, čudno je to, jer istovremeno se borim sa navalom sjećanja i slikama sadašnjosti: veselim se što još uvijek prepoznajem nekadašnje simbole prijeratnog Bosanskog Broda! Tu je dobri  stari semafor, doduše van funkcije jer se našao na ''krivom mjestu'', tu su Lamele, podvožnjak ''kod pijace''. Čuj kod pijace, kao da ih je bilo u gradu pet a ne jedan! 
''Aljko'' je na drugoj adresi, ali tu je zgrada bivšeg suda, robna kuća, Jugobanka...nešto dalje TIPOKOVA robna kuća ''Metalka'', Dom sportova, nove: džamija i dvije crkve. Nešto dalje rafinerija...
Istina, iako ih tražim, diskretno se osvrćući uokolo, sve je manje poznatih lica, a ako ih i sretnem, pozdravimo se i nastavimo svak' na svoju stranu, opterećeni svojim brigama i mislima. Ne stignemo se kao ljudi upitati niti za zdravlje, kao da se jedni drugih stidimo i ustručavamo. Kao da nam je svima neprijatno zbog nečega!!? Što li? 
Jednostavno, trudimo se neizbježnu konverzaciju maksimalno protokolizirati, upakirajući je u nekoliko uobičajenih rečenica:
- '' gdje si prijatelju, dugo se nismo vidjeli! Radiš li? Kako su tvoji?
... oprosti žurim, krivo sam parkirao'', ili ...''čekaju me tamo... vidimo se drugom prilikom!''
                  I to je to, ali tako ne zbore pravi bosanci niti nekadašnji susjedi! 
Kamoli moji bivši sugrađani! Drugi su to neki ljudi, koje skoro ne prepoznajem, iako većinu bukvalno nikada i nisam vidio!...
Svjestan toga, radije pogledom tražim moje novoseljanske face, koji su kao i ja tu poslom. Zbog plaćanja računa, kupovine ili samo zbog čuvenih Aljkinih i Rankovih ćevapa!

                  I tako jedne subote, dok je kasno ljeto sa okolnog gradskog drveća otkidalo svoje posljednje trenutke, kod benzinske pumpe, uz autobusnu stanicu, klonulo oslonjen na prometni znak, stajao je moj ''Školski'' kako smo se uvijek oslovljavali, kao da si namjerno izbjegavamo imena! 
Prilazeći mu, pitam se - da li je to stvarno on, jer ono što vidim nakon dugo vremena, ne sliči mu.
Na mršavom, ispijenom licu mu je zapuštena, neuredna brada, dok duga zamršena kosa mu pada na podignuti ovratnik dugog, zimskog kaputa. A vani je prilično toplo. Čak vruće!
Pa iako je prizor bio nevjerojatan, priznajem, da, to je on, moj školski.  
I dok mu prilazim pitam se, ma otkuda on tu? Kako je došao? ...

Stajao je tu, zamišljen i odsutan, zapušten i prepušten sam sebi, praznog pogleda, koji kao da skriva od prolaznika. Pomislim kako ga je bolest dobro obuzela, i dok mu prilazim uočavam da uokolo gleda ispod oka, onako skrivećki, valjda i on tražeći neko poznato lice. Ali, nitko mu ne prilazi niti pokazuje da ga primjećuje, valjda ne znajući za njegovu bolest i duševno stanje.
Ali mi, njegovi prijatelji i sumještani znamo ga od osnovnoškolskih dana. Znamo za njegovu bolest, ili kako naš narod kaže za njegove duševne patnje.
             
                  Prilazeći mu, sjetih se našeg prijeratnog susreta pred tada jedinom brodskom ljekarnom, dok je još bio u relativno dobrom stanju. Molio me pozajmicu za lijekove , koji su ga tada još održavali u ''normali''.
- ''vratit ću ti čim dođem do novaca, trebam lijekove, jer bez njih ne smijem kući u selo!''
Kako je rekao, tako je i učinio. Prvi put kada me sreo, izvadio je novac, pružio mi je ruku,  pristojno zahvaljujući.  Ali vidjevši moje odbijanje, ozbiljno me pogledao pravo u oči i reče:
- '' samo ti školski uzmi, ako mi zatreba, opet ćeš mi posuditi. Pa na tebe se mogu uvijek osloniti, kao na najrođenijeg.''

                   Nije me više tražio jer uskoro se  zaratilo, a nakon pada Broda, i on sam sa svojom bolesti krenu preko Save. Kasnije sam čuo da je završio u Orašju. Pričalo se da su ga ''pokupili'' na slavonskobrodskoj tržnici, zajedno sa šargijom, iako nikada nije svirao! 
Bila mu je vjerojatno nekakva unutarnja, ona duševna podsjetnica na sve ono što je silom ostavio iza sebe. Tko zna!
Od tada, vidio sam ga samo jednom. Negdje u proljeće 1995. godine, sa onom šargijom  od koje se još uvijek nije odvajao. Stajao je na pješačkom prijelazu kod željezničkog kolodvora u Slavonskom Brodu, čvrsto stežući šargiju pod rukom! 
Poslije su mu obnovili kuću u Novom Selu, i ja sam ga nekoliko puta vidio kako pješači glavnom cestom, zapušten i odsutan, ali nikada nismo kontaktirali ili pričali.

Ne znajući koliko je bolest uznapredovala, pomislih, valjda će me prepoznati.  Prišao sam mu na dva-tri koraka. Promatram ga, dok on pognute glave ispod oka, šuteći gleda prema meni. U rukama drži dvolitru coca-cole i nervozno je prevrće, dok je glavu stidljivo naslonio na onaj prometni znak, praveći se da me ne vidi.  
Pomislih: sigurno čeka da vidi da li ću se ja prvi javiti njemu!
Uostalom, i  ja čekam da vidim prepoznaje li on mene.
Konačno, siguran da se on zbog srama ili čega već, neće prvi javiti priđem mu, veselo ga udarim po ramenu i stanem pred njega, čekajući njegovu reakciju.

On se kao trže, i za trenutak me pogleda i suznih očiju reče:
-''Školski, ti me nisi zaboravio, i hvala ti što si mi se javio. Mnogi prođu, a ja ih potajice gledam hoće li se javiti... ali jok!  
Samo prođu. 
Jesam li se ja toliko promijenio, da me više ne prepoznaju niti oni što su sjedili sa mnom u istoj učionici u školi?'',
Nastavlja nevino: '' Ma tko zna, možda me stvarno nisu prepoznali. Što ti misliš?
Ti si u školi bio uvijek najbolji, od tebe sam prepisivao, sjećaš se?'' -  dodade, pokušavajući me prilično nespretno, pohvaliti.

Gledam ga iznenađen njegovom pribranošću i zdravorazumskim rezoniranjem i pomislim kako se Bog i priroda igra sa našim sudbinama, miksajući ih po onoj: toplo-hladno. 
Čuo sam za njega, a i sve do sada činilo mi se, da je potpuno odsutan, teško bolestan, ali vidim da ta njegova bolest dolazi na mahove: oduzme mu pribranost, često i razum, ponekada ga ''odvede'' uz glavnu cestu sve Doboja, smjesti ga čak i u bolnicu da nitko od njegovih to i ne zna, a onda ga opet vrati među ''žive'', tu, u njegov svijet, ma kakav se on meni činio! I hvala Bogu da je tako!

                    Pokušavam glumiti ne iznenađenost našim susretom, kao da je to normalno da se  viđamo,  prilično uvjerljivo ga tješim u njegovim pitanjima i slutnjama, pozivajući ga da krenemo do svega desetak metara udaljenih stolova ispred ćevapdžinice.
Nevoljko pristaje, podsjećajući me da on nikada nije prosio, što i jeste istina! 
Ali kada sam ga pitao jeli gladan, odmahnuo je glavom, iako ga je odao suhi gutljaj čistog zraka, nakon čega otpi gutljaj one cole. Znao sam da je gladan ali on to nije htio izustiti.
Pomislih, gledajući to zapušteno biće, kako se ispod svega toga krije čista neiskvarena duša, nespremna na laganje i iskorištavanje. Bilo čega i bilo koga!
Dok stojim ispred njega, u ušima mi odzvanjaju  njegove riječi: 
-''znaš da nikada nisam prosio''!
Znam, moj školski druže! Dobro znam! 
Od kada sam te upoznao, znam te ne iskvarenog i iz dna duše, isključivo  poštenog čovjeka. 
Iako nikada nisi radio, nisi krao i nisi molio nikoga za komad kruha, za razliku od svih ovih danas, pa i tu oko tebe! Samo se osvrni i vidjet ćeš profesionalne prosjake i kradljivce! 
Ali ti - e, ti si nešto drugo! 
Ti si dostojanstven i u svojoj bolesti i neimaštini. 
Malo je takvih!

Na moje inzistiranje da idemo sjesti, promrsi školski sebi u bradu, kako on nema para za ćevapdžinice, što me još vise rastuži. 
Rekoh mu: 
-''eto školski ti nemaš maraka, a nemam ih ni ja,  ali  imam nešto kuna! I meni nešto fali - nemam s kime pojesti ćevape'' -  i povučem ga za ruku prema obližnjem stolu, u lijepoj hladovini.

                 Uskoro, vrlo ljubazno, obrati nam se konobar, a kada školski ništa ne naruči,  pitam ga sam  što će pojesti i popiti. 
On me opet pomilova onim stidljivim pogledom, raskopča onaj teški kaput, obrisa znoj sa čela, spusti colu pored stola i reče: 
- '' Bolje je da ti naručiš. 
Ali samo male ćevape, dosta mi je. A cole imam skoro punu litru'',  pokaže prstom na bocu pored stola. 
- ''Nemoj džabe trošiti para.''

Gledao sam ga kriomice, i vidim kako se njegov ego puni, onom ljudskom važnošću, dok se ja naprosto ispuhavam kao zračni jastuk. Teško mi ga gledati, a još teže mi je  gledati licemjernu okolinu kako takve ignorira i ne  primjećujući njihove potrebe...
I dok nas dvojica čekamo našu narudžbu i  sjedimo za stalom, za kojim moj školski nije vjerojatno dugo, dugo sjedio, nailazi gospođa sa ''nabrijanim ljubimcem'' na povodcu, umilno ga oslovljavajući sa - ''mili'', zaštitnički mu dozvolivši da se češe o uredno posložene stolove, iza kojih se, da bude veće zlo, ljubimac  i olakša!
Sreća pomislih, da školski svega toga i nije svjestan, jer onako skroman i nenametljiv, sigurno bi se i ''milom'' ljubimcu sklonio u stranu!
Jebo' ih ljubimac licemjerne, da ih jebo. O čovjeku je riječ, a ne o životinjama.

              Uskoro stiže konobar sa dvije velike porcije ćevapa i malim pivom za mene, i još jednom colom za školskog. 
Pogleda školski u konobara, pa u mene i upita:
- ''Hoćeš li se ti školski ljutiti ako ja odem sjesti tamo, pokazujući rukom prema kamenom zidu kod ''pijace'', jer stid me ovdje sjediti ovakav neuredan?''
E tada više nisam znao što mu reći, osim da  slobodno ide ako mu moje društvo ne paše, namignuvši mu!
Ustao je, uzeo lepinju i ćevape u ruke, ostavio tanjur na stol i zahvalivši mi reče:
- ''prijatelju dragi, s tobom bih ja sjedio cijeli dan, a vidim ni konobar se ne buni kao neki. Ali ona džukela što maloprije prođe sa onom gospođom, odnese mi pola kruha što sam ga spustio uz onu colu. Hvala ti, ali bojim se za ćevape'', tiho reče i udalji se laganim korakom!

              Hvala ti školski na divnoj, za mene još jednoj životnoj lekciji, koju sam eto, sada ja od tebe naučio i prepisao.

              Do sljedeći puta, otvoreno i bez skrivanja! Pa nas dvojica smo stari školski jarani!

               

3 komentara:

Andrija Milosevic kaže...

Dragi moj Jozo!! Drzi se svojih skolskih kolega. Oni su nam kao rod rodjeni. ja se veoma cesto sjetim mojih skolskih kolega pogotovo iz Novog Sela, ali vrijeme je proslo a i razdaljina je velika . ponosim se Tobom sto nisi prosao pored svog "skolskog".Pozdrav !!

Jozo Kovačević kaže...

Hvala Andrija na lijepim riječima. Nadam se iskreno, da ćemo se mnogi ponašati u duhu pravih ljudskih vrijednosti, a ne ispunjeni ohološću i ne daj Bože bahatošću!

Anonimno kaže...

Netko je rekord davno,tako smo mi iz Novog Sela.nikada nismo odbacivali jedne druge a tako ćemo i ostati unatoč svemu.Lasta.