(Preuzeto iz Deutsche Walle, od 22.02.2010. 'Priča dana')
''Skupu cijenu ratu i poraća platili su Posavci. Tisuće su morale napustiti rodni kraj i snaći se kako je tko znao i umio. Veliki dio njih, novi život stvorio je u Zagrebu. Stariji bi se vratili, mlađi, možda kasnije.
Sedam je sati uvečer, dvorana zagrebačke mjesne zajednice Vrapče puni se svijetom.Dolaze i mladi i stari. Nešto kasnije iz jednog ugla podrumske prostorije počinje odjekivati šargija. Okupljeni se dižu od stolova, hvataju se u kolo, cupkaju i poskakuju u ritmu glazbe. Posavskom narodnom pjesmom trude se nadglasati šargiju, šargija njih i tako sve dok ih ne oblije znoj. Kažu mi: dobro došao na posavsko prelo!

Uvijek se plače i uvijek je teško

Djeca su rasla i završavala škole ali rat je grubo prekinuo ugodan život obitelji. S četvero djece 1992. godine, Anica dolazi u Zagreb, drugih četvero je tih olovnih godina ostalo na ratištu, jedan joj se sin nikada nije vratio. Iako su se djeca u međuvremenu poženila i udala, a Anica dobila unuke, rodni kraj ne može zaboraviti!
'Živim ovdje, al' moje je srce u Posavini, 49 godina je otkad sam se udala i došla na to brdo. Što da vam kažem. Volim svoje mjesto i odlazim u naš kraj. Uvijek se plače i uvijek je teško.'
Život u velikom gradu isprava nije bio lagan, ali o svojim novim sugrađanima može reći samo ono najbolje. Pružili su joj ruku kad joj je najviše trebala. 'Došla sam bez igdje ičega. Za pet dana zaposlila sam se u pekari kod jednog Dervenćanina. Primili su me kao svoje najbliže.' U pekari je radila sljedećih trinaest i pol godina. Kako kaže, brzo se snašla.
Sve što je prije rata kućila, toliko je nestalo u ratu, u vatri i pljački, a u selo koje je nekoć bilo njen svijet, vraća se posljednjih 10 godina.
Prvi susret sa napuštenim domom nikada neće zaboraviti: 'Kao da tu nikada nitko nije živio. To je bila šuma, trnje,porušeno, zapaljeno, odnešeno. Nemaš nigdje ništa.'
Posavina više nije ista, drugi ljudi i drugi običaji
U međuvremenu je očistila i uredila, u vrtu posadila krumpir i grah, ali kuće još nema. Još uvijek čeka obnovu porušenog doma. 'Kad je prvi put iz moje zemlje nakon toliko godina niklo, što da vam kažem, da sam sve to suzama polijevala i kopala, ali to su bile suze radosnice jer sam dočekala da opet nešto niče i raste.'
Osim uništenog doma, Anicu boli još nešto. 'Kad smo prelazili iz Slavonskog Broda u Bosanski, pisalo je ćirilicom ''Srpski Brod''. Nije bilo lako kad vidiš taj natpis, al' ne dira me nitko, ni ja nikoga.'
Kaže Posavina više nije ista, drugi su ljudi i drugi običaji: 'Nemam s nikim ništa. Brat mi se vratio, ima još naših ljudi tamo. Je rijetko, al' ima da su se vratili. Pitali su me kad idem, kad gore ostanem spavati, dal' se bojim. Čega se imam bojati? Nisam nikom ni ukrala ni otela, ni ubila nikoga.'
Kad dvojica zapjevaju, treći kolje prase

'Uvijek si bio Bosanac, doduše nekad samo u šali. Uvijek sam si uzimao srcu zašto nisam Jure, Jurica, prijatelj? U par slučajeva došlo mi je da odem u stranu i zaplačem.'
Kako su godine prolazile postajalo je lakše, vrijeme je pokrpalo rane, a nova sredina prihvatila nove ljude. 'Samobor je specifičan grad. Ali kad se Samoborci uvjere kakav si čovjek, ne može vam nedostajati ni dlaka s glave.'
Jure priča da je okolina s vremenom prihvatila Posavce, ljude veseljake velikog srca i dobre duše, jer kako kaže ona posavska poslovica: - Kad dvojica zapjevaju, treći kolje prase!
Rak je bila Posavina
Jure se dobro snašao, ali njegovi roditelji - nisu. 'Gledaš s trećeg brda kako tvoja kuća gori. Moji roditelji nisu umrli od bolesti, nego od jada i tuge. Ćaća je imao 67 godina a majka 64 godine kad su umrli. To nije bila bolest, to nije mogao biti rak! Rak je bila Posavina.'
Iako je u Samoboru pronašao drugi dom, pita zeljanica mu je još uvijek draža od samoborskih kremšnita! O povratku razmišlja, ali kaže, još nije vrijeme. Treba podići djecu, osigurati im budućnost. Uvjeren je da će se kad-tad vratiti u Posavinu, u selo Johovac, jer reći će 'ono dole ne vrijedi ostaviti.'
'Kad naš folklor ide u Bosnu, meni to vrijedi terapije. Dole mi ne treba ni jela ni pila, samo onog čistog zraka kojeg smo izgubili'.
Baš kao i Anicu s početka priče, boli ga nepravda koju vidi u Bosni i Hercegovini. 'Kad sam išao dole bilo je ružno od Bosanskog Broda napisati Srpski Brod. Od mog sela Johovca - napisati Jovanovac. To je čista izmišljotina i otimačina.'
Sve imamo, ali u duši smo prazni
Pera Karamatić, rodom iz sela Komarice, sad živi kod sina u Brdovcu, nedaleko od Zagreba. 'Kod sina sve imamo, ali u duši smo prazni. Sin još nije otišao u rodno mjesto jer ne zna kako će se osjećati, hoće li to moć' preživjeti.'
U selo ide redovito, išla bi i češće da imaju struju, ali oni tamo traže previše. Dok se ne vrati ondje odakle su je otjerali, Pera rado dušu voli napojiti na sijelima i prelima sa svojim Posavcima. Kaže, starost bi voljela provesti u Posavini, djeca joj također.''
(Autor: Goran Prokopec)
1 komentar:
Dobro odabrana priča, koja je iskreni prikaz emotivnog stanja čestitih i odanih ''sinova svoga kraja'' kroz skoro dvadeset godina turbulentnog življenja na raznim krajevima svijeta. Ali rodni kraj je, SAMO JEDAN!
Objavi komentar