Prateći svo ovo vrijeme ponašanje i stavove službene politike, može se zaključiti da je ova izbjeglička populacija, ili ignorirana ili se pak, po tim stavovima - Posavljaci ''ne žele vratiti na svoja stoljetna ognjišta''!
Često je isticano kako je problem izbjeglih Posavljaka trajno riješen njihovim naseljavanjem u zapadnu Bosnu, na područja koja su ranije naseljavali Srbi, koji su sa tih prostora (kao i ranije Posavljaci), humano ''natjerani'' u neke druge prostore.
No, mnogo godina kasnije, stvarnost i činjenice govore drugačije.
Istina je, da se manji dio izbjeglih Posavljaka (Hrvata i manjeg broja Bošnjaka) naselio u područja zapadne Bosne, ili u ratom ispražnjene gradove i mjesta u Hrvatskoj: Knin, Okučani, Glina...ali i da se veliki dio nastanio u Zagrebu i njegovoj okolici, u obližnjem Slavonskom Brodu, a znatan broj izbjeglih, ''sreću'' je odlučio potražiti u trećim zemljama.
Slično se dogodilo i sa izbjeglim Srbima. I oni su, kao i izbjegli Hrvati, uglavnom išli mimo plana, u neke druge destinacije.
I to većina izbjeglih, kao uz inat kabinetskim kreatorima humanog preseljenja, tako da mnogi zamišljeni prostori ostadoše i dalje nenaseljeni, pusti i zapušteni.
Manji dio bivšeg stanovništva se odlučio vratiti u rodnu Bosansku Posavinu, što se posebno odnosi na Bošnjačke, i očekivano, na srpske izbjeglice iz Bosanske Posavine. Hrvati pak, na planu povratka i obnove - debelo zaostaju, iako, i kod njih ima pomaka!
Sve ovo govori da je eksperiment Tuđmanovog ''humanog preseljenja'' stanovništva, dobrim dijelom propao.
Frustrirani Posavljaci, razapeti između sadašnjih života u novim sredinama (često i iz inozemstva!), sve češće se odlučuju za nekakvu formu ''povratka'' (uglavnom uključivanjem u proces obnove, a rjeđe se odlučuju za ''pravi'' povratak), čisteći i obnavljajući ono što je ostalo od bivših domova i imanja.
Nevjerojatno, ali zaista istinito.
Mjesni Dom u N.Selu, čeka početak skore obnove;Veliki broj izbjeglih Posavljaka želi obnoviti svoja imanja, ali za definitivni povratak, treba ''preskočiti'' nekoliko prepreka.
Smanjena sredstva za donacije i od vlade RH i od BiH, a posebno od stranih donatora, jedna je od ozbiljnijih smetnji značajnijem povratku.
Osim toga, kod izbjeglih Posavljaka, stalno je prisutan i problem ''povratka u srpski entitet'', bez ikakvih dodatnih pitanja, kao: ''pa ja se prvenstveno vraćam na svoje i u svoje''!
Tu je svakako i problem zapuštenog gospodarstva, koje je nekada, po razvijenosti bilo vodeće u cijeloj BiH, i nemogućnost zapošljavanja povratničke populacije, što je preduvjet održivog povratka.
Ta održivost je još upitnija ako se ima na umu, da povratnička mjesta (posebno sela) nemaju adekvatnu infrastrukturu i da su često, u potpunosti odsječena od tamošnjih administrativnih središta.
A tu su i duge godine uvjeravanja, zavaravanja i kolebanja svih izbjeglih Posavljaka.
Daljnja dinamika obnove, ne povratka već obnove (o tome se sve češće govori), ovisit će o nekoliko bitnih faktora: Prije svega, presudna je volja i želja izbjeglih da se makar samo uključe u proces obnove, a tek tada - možda i vrate.
Drugo, mnogi izbjegli Posavljaci, razbacani su kabinetskim eksperimentom ''humanog preseljenja'', na zaista velikom području. Od zapadne Bosne do Zagreba, ili se pak nalaze u trećim zemljama, te nije realno očekivati njihovo značajnije uključivanje u proces obnove i povratka. Po nekim procjenama, veći interes se može očekivati među izbjeglim Posavljacima koji su se nastanili na području Slavonskog Broda, bez obzira na činjenicu da su tamo započeli nove živote.
Obeshrabrujući je i podatak da su sve stambene jedinice, posebno u selima, potpuno uništene i devastirane, njive zarasle a šume uglavnom sasječene.
Unatoč svemu, želje i volje za obnovom ne manjka, samo su mogućnosti dobivanja adekvatnih donacija, naprosto nikakve u odnosu na iskazane potrebe.
Sve ove godine živjeli smo i još živimo u nadi, da će doći nekakvo ''postvrijeme'' u Hrvatskoj, u Srbiji, u BiH i konačno u srpskom entitetu, i koje će konačno promijeniti i riješiti pitanje našeg povratka.
Na kraju, iskreno rečeno ''Na Balkanu ništa novog''!
Svjedoci smo zaživljavanja prakse, u ratu ''osvojenog'' i rezultata ratom ''očišćenih'' prostora s ''demokratskim pečatom'' i gorke istine da nekoliko stotina tisuća izbjeglih Posavljaka i dalje ostaju taoci ''konsolidacije nacionalnih država'' - projekta, koji nakon punih 20 godina, ide svome kraju.
Zlobnici bi rekli: šta je to u odnosu na 2 miliona sudetskih Nijemaca koji se, nakon završetka Drugog svjetskog rata nikada ne vratiše na svoje!
Ali, mi nismo sudetski Nijemci, i mi ne živimo 1945. već 2010. godinu!
Zato, imamo sveto pravo da potražimo načina da obnovimo svoja zapuštena imanja u našoj Posavini, pa makar nikada nemogli biti povratnici, već samo - vikendaši!
I na znanje svima: nije to samo naše pravo! I velika nam je to obveza!!
Nema komentara:
Objavi komentar