JEDNA IZBJEGLIČKA PRIČA - ''PUŠKA OD BUKOVINE''

                         Prisjećajući se svih neizvjesnosti izbjegličkog života kroz koji smo prolazili početkom devedesetih, znam da vjerojatno nikada nećemo moći izbrisati slike iz albuma koji se jednostavno zove - ''DO TADA'' i koji smo ostavili iza sebe, na našim bosanskim prostorima!
Opsjednutost sadržajem toga ''albuma'' mnoge će pratiti do kraja života, i uvijek će vjerovati da će se vratiti, makar i završili kao  glavni lik iz priložene priče, autora Josipa Mlakića, sa http://posavski-vremeplov.com/!

                        Slične ''nove živote'',  proživljavali su mnogi, budeći se iz sna isprekidanog nekim novim zvucima, novim susjedstvom, novim običajima...
Ali živjeli su, sanjajući svoje njive, šume, svoje voćnjake, prašnjave sokake, svoje kuće u kojima su najbolje spavali! 
Rijetki su ponovno osvanuli u Bosni, a mnogi i danas,  još uvijek sve sanjaju u nekim drugim sobama... Što bi narod rekao: ''vodu piju daleko od izvora''!

Zato uvijek i iznova, pažnju mi privuče neka upečatljiva izbjeglička priča, kao ova koja je ispričana  jednostavnim, razumljivim jezikom  koji opisuje dileme i muke nasilno ''urbaniziranog'' izbjeglice Stipana Serdara, koju u cijelosti prenosim:


 Puška od bukovine
 Josip MLAKIĆ (posavski vremeplov, lektira: Pričam ti priču)

                           ''Stipan Serdar je zamišljao Njemačku drugačijom od ono­ga što je vidio, toliko drugačijom da je ponekad pomiš­ljao da postoji neka druga Njemačka osim ove sive i sva­kidašnje; ona mitska Njemačka iz njegove glave iz koje svatko dolazi uhranjen, uredno obučen i za volanom »mercedesa«. Ni pomišljao nije da i u Njemačkoj posto­je tijesni stanovi i da se baš ovdje ni na trenutak neće moći prepustiti onom ugodnom polusnu pored prozo­ra, kada se može razmišljati i o svemu i ničemu istovre­meno, kada se čini da je i vrijeme na trenutak stalo i ka­da svi problemi postaju manji i rješivi. I kada bi pokušao i umalo uspio zanemariti more stakla i betona oko sebe i bezbojno nebo iznad njih, ipak bi ga svaki čas nešto prekidalo: ili dječja galama ili sirene nervoznih vozača dolje na ulici ili preglasni zvukovi s radija ili televizora, koji bi dopirali iz susjednih stanova.

                           Već nekoliko dana po dolasku Stipanu je svakim danom postajalo teže i nepodnošljivije. U prvim dani­ma svoga boravka u Njemačkoj pričao je mnogo i nepo­vezano; stalno se vraćao na opširan opis svoga puta do Dortmunda, koji nikoga nije interesirao. Po tko zna koji put bi prepričavao kratku vožnju trajektom; pričao bi kako mu je tada bilo muka i kako mu se činilo da će ga privući uzburkana voda. Ali ni to kao da nikoga nije in­teresiralo; svi su nekuda žurili i uvijek je netko negdje kasnio. Ni ostalo nije bilo kako je on mislio da treba bi­ti: branili su mu pušiti lulu od čijeg bi dima za kratko vrijeme postalo nepodnošljivo u tijesnom stanu. Kupo­vali su mu neke cigarete u bijeloj kutiji, sa zlatnom niti po rubovima, koje su Stipanu bile toliko slabe da im dim gotovo nije ni osjećao. Nije imao kuda prošetati, svuda okolo su bile zgrade i beton; trebalo mu je vremena i neprespavanih noći za navići se zaspati uz buku što je do­pirala izvana. Sve mu je nedostajalo; činilo mu se pone­kad da mu nedostaje i ona nesnosna pucnjava, koje se užasavao dok je bio u Bosni.

Međutim, postojale su dvije stvari kojima se Stipan veselio i željno ih iščekivao: nedjeljne mise na hrvat­skom jeziku i večernji Dnevnici Hrvatske televizije, koji su se mogli pratiti putem satelita. Ta dva događaja su za njega bila ona tanka nit što ga je još vezivala s Bosnom. Poslije nedjeljne mise mogao je susresti više poznanika iz domovine, stati i popričati s njima. Stipan je te tre­nutke pamtio kao jedine svijetle točke svoga boravka u Njemačkoj. Ponio bi sa sobom lulu, dugo bi je punio, nabijao duhan u nju i žedno upijao plavičaste dimove. Oko njega su brujali razumljivi glasovi i činilo mu se, kad bi zaklopio oči, da će nekom čarolijom biti preba­čen u one prijeratne nedjelje u Bosni kada je riječ rat bu­dila sasvim druge asocijacije; na neke mutne slike iz pro­šlosti iz kojih su gotovo u potpunosti iscurile emocije.

S drugom Stipanovom opsesijom - s večernjim Dnev­nicima Hrvatske televizije — bile su skopčane prave ma­le obiteljske bure. Njegovi unuci su u vrijeme u koje je išao Dnevnik sve do djedovog dolaska redovito gleda­li »Bitte lacheln«, nekakvu njemačku varijantu šaljivog kućnog videa. Njegovi unuci su imali dvanaest i deset godina. Imali su njemačka imena — Thomas i Robert — tamo su rođeni i odrasli, i Stipan je s tugom slušao kako brzo i tečno govore njemački. Stipan je ustrajavao na svom, uvjeren da mu nitko nema pravo oduzeti niti se­kundu Dnevnika. I jedino bi u tim prilikama pokazivao onu sitničavu staračku tvrdoglavost. Problemi su dosti­gli vrhunac kada su djeca u redakciju emisije poslala dva svoja priloga i kada su iz dana u dan, očiju prikovanih u televizor kao u neko božanstvo, iščekivali hoće li biti prikazani. No, on se i tada pokazao nepokolebljivim; kao lav se borio za svaku sekundu Dnevnika, sve dok napo­kon nije nabavljen novi televizor.

U Dnevniku bi ponekad bilo doneseno i kratko iz­vješće iz njihovog grada: suhoparno i nekonkretno, u kome su se izgleda mijenjale samo slike i superlativi.
Sti­pan bi tada pokazivao svojima gdje je crta.
— Naši su ti tu, a oni su tamo — pokazivao bi neod­ređeno prstom u pravcu ekrana.
Potom bi pokazivao negdje pored televizora, gdje bi se, prema njegovoj procjeni, trebalo nalaziti mjesto gdje je gađan kombi kad su se izvlačili. Taj dan je gorio zvo­nik na crkvi, i kod svih ljudi koje je Stipan taj dan sre­tao osjećala se neka utučenost što je pomalo sličila na strah: kao kad se prelazi granica iza koje više ništa nije poznato.
                           Nakon godinu dana takvog života, gdje se sve što mu se događalo može zgusnuti u jedan dan — učestala lupa vratima ujutro; pripremljen doručak na stolu; blju­tav okus ohladnjele kave; nerazumljiva bujica riječi s preglasnog televizora, kojim bi pokušavao liječiti ne­podnošljivu samoću; loše vijesti iz Bosne - na životu ga je doslovce održavalo razmišljanje o povratku. Potpuno se povukao u sebe; najčešće bi sjedio nepomično poput kipa, poluokrenut prema prozoru. Neprestano je raz­mišljao o povratku.
Dnevnik ga više nije interesirao. U Bosni se više ni­je pucalo; od tamo su dopirale neke drugačije vijesti, ko­je su mu bile potpuno nejasne. Jedino u što je bio sigu­ran je bilo to da se više ne puca.

                           Posljednjih mjeseci, Sti­pan je dosta vremena, obično danju dok je svjetlo bilo jače, provodio rezbareći malim džepnim nožićem puške za unuke. Želio im je bar nešto ostaviti prije nego što se vrati u Bosnu. Nekada mu je to dobro išlo: pravio bi djeci skije, kosišta, držalice.... Sve je, u stvari, započelo tako što mu je sin jednom prilikom donio komad drva i džepni nožić, pretpostavljajući da će to starca bar ma­lo izvući iz depresije.
Kad je napravio prvu pušku i samom mu je bilo od­mah jasno koliko smiješno izgleda medu gomilom elek­tronike i lijepo oblikovane plastike kojom su djeca bila okružena. Naravno, nije ga iznenadilo što im njegova puška nije bila ni najmanje interesantna. Starac je za to krivio loše drvo i iznova pravio nove puške. Mislio je, da mu je kakav dobar komad bukovine, napravio bi savr­šenu pušku koja bi, u to je bio siguran, bar jedan dan bila interesantna njegovim unucima. Tako je, pored mi­sli o povratku, Stipana počela progoniti i misao o savr­šenom komadu drva iz kojeg će napraviti savršenu puš­ku: mislio je da bi to trebao biti komad bukovine, blije­de, gotovo prozračne crvenkaste boje, a mogao je dati ru­ku i komad dobro osušene javorovine, lagan kao papir.

No, nije mu bilo suđeno niti se vratiti niti napravi­ti tu toliko željenu pušku; lagana bol u desnoj strani tije­la koja ga je mučila posljednjih mjeseci vremenom se po­jačavala i jednog jutra se probudio u bolnici. Činilo mu se kao da sanja; kroz orošeni prozor se vidjela krošnja nekog stabla i komadić mutnog neba. Starcu se maglilo pred očima; žuta boja lišća se poput obojene kiše razli­jevala po oknu. Nije bio siguran, ali mu se po jednolič­noj boji lišća činilo da se radi o javoru. Sin je bio pored njega, i Stipan mu je uporno i bezuspješno pokušavao nešto reći, ali nije uspijevao. Imao bi sliku pred očima, ali kao da je zaboravio kako se koja stvar zove. Desnu stranu tijela nije osjećao. Pokušavao je pomaknuti desnu ruku, ali nije uspijevao; ležala je pored njega kao nečija tuda, zaboravljena stvar.

                         Sve do smrti — umro je mjesec dana nakon toga — preležao je nepomičan u krevetu; kao sjena onoga čov­jeka koji je prije nešto više od godinu dana došao u Nje­mačku. Počeo je, odmah nakon povratka iz bolnice, os­jećati ono poznato probadanje i na lijevoj strani tijela. Nekoliko dana prije smrti gotovo da nije osjećao ni lije­vu ruku i tada mu je postalo definitivno jasno da se ni­kada neće vratiti u Bosnu - barem ne živ. Znao je, ta­kođer, da nikada neće napraviti onu željenu pušku od bukovine, koja je u njegovoj glavi postajala sve ljepša i smjelija. Na noćnom stoliću, pored uzglavlja, ležao je njegov nožić i posljednja nedovršena puška. Stipan bi ponekad naizmjence gledao tu pušku i svoje mrtve ruke, kao da nešto uspoređuje, a zatim bi se, kao da je izgu­bio svaku nadu, zagledao kroz prozor. A kroz prozor so­be u kojoj je ležao vidio se samo dio zida zgrade s dru­ge strane ulice. Vjerojatno je ovo bila posljednja slika koju je Stipan Serdar gledao u životu.''