O ČOVJEKU UČIMO GLEDAJUĆI STABLO I NJEGOVE LISTOVE: KADA LIST OTPADNE NIJE STABLO MRTVO, ALI KAŽEMO - LIŠĆE UMIRE, STABLO SLABI!
Ne tako davno, jedne subotnje večeri mjeseca ožujka 2013. godine, u postu pod naslovom ''O zavičaju'', objavih nekoliko aktualnih zavičajnih fotografija i napisah:
... sve u životu možeš zamijeniti - profesiju, ženu, vjeru, spol... ali jedino je zavičaj nezamjenjiv! Zavičaj ti se rođenjem zabode u srce i dušu i ma gdje živio, uvijek ga nosiš u sebi i sa sobom. Čovjek i zavičaj, makar bili i fizički odvojeni, međusobno polažu pravo jedno na drugo, i to nitko i ništa ne može spriječiti...
Istu, ali još utemeljeniju tvrdnju možemo izreći i za čovjekovo ''korijenje'', s kojim se on drži za to tlo, o čemu su napisane i izrečene mnoge analize i razne studije.
Meni osobno, pozornost su uvijek plijenili stari zapisi, pogotovo oni iz kategorije ''prvih pisanih tragova'' koji se odnose na naš uži i širi zavičaj - Novo Selo i cijelu Bosansku Posavinu.
A plodna ravnica Posavina je naš zavičaj u širem smislu.
U taj prostor zemlje Bosne, od davnina poznat kao zemlja nesigurnog življenja i straha izazvanog stalnim sukobima i osvajačkim svojatanjima, od Avara preko Osmanlija i Austrougara, pa sve do zadnjih ''velikopolitika'', Božija ruka ''zasadi'' naše pretke. Slično, kao što se fra Grga Vilić pita o razlozima dolaska njegovih predaka na napuštenu zemlju Podvučjaka, razmišljam i ja i postavljam si slična pitanja:
''...Zašto su moji pradjedovi došli i ostali na napuštenoj zemlji Podvučjaka? Zašto? Mi nismo odlučivali gdje ćemo se roditi, ali rodna kuća, rodno selo...za svakog čovjeka su sveta mjesta!...
U svojoj se kući najbolje spava. Voda koju si pio u djetinjstvu je najslađa, u rodnom selu se najlakše diše. Ima tu nešto neshvatljivo u čovjeka usađeno i promjena donosi: bolest, nemir, nesanicu.''
Nisu li i naši pradjedovi došli na napuštenu i zbog straha od Osmanlijske osvete, ostavljenu posavsku zemlju, sa svih strana, pri tom ''iščupani'' iz tla Hercegovine, Dalmacije, srednje Bosne, ili su se pak ponovno vratili iz progonstva gdje nisu sviknuti mogli?
Zasađeni tu, u ovo plodno tlo i baš kao prema Sv.Pismu gdje se kaže da čovjek ne bira mjesto življenja, već mu ga Bog određuje, i od njega očekuje, kako fra Grga zapisa, da u određeno vrijeme plod donese!
Eto, u tim okvirima i u tom tlu, zasađeno je naše korijenje kojega se ne možemo niti smijemo odreći! Ako ni zbog čega, a onda zbog naših predaka kojima smo ionako veliki dužnici!
Nakon zadnjeg egzodusa, žalosno i neprihvatljivo zvuče komentari, ''...tamo me ništa ne privlači, ... svega sam se odrekao, ili tu stranicu sam okrenuo i precrtao iz života?'' Kao da se to može! Kao da se uspomene i sjećanja mogu obrisati kao trag olovke na papiru!
Kao da je jednostavno odreći se svojih korijena!
Ako je slučajno drugačije, znači li to da s lakoćom promijenimo i rođeno ime i prezime, da bez grižnje savjesti i bogobojaznosti, krajnje dodvorački zatajimo i svoje porijeklo!
Što da radimo sa starim Maticama naših župa gdje je upisan naš rodoslov i naši preci, znači li da i te podatke trebamo uništiti, jer može se nekim slučajem. jednom netko sjetiti da traži naše krštenice u kojima će pisati ono pravo, a opet, za neke ''nepoželjno'' mjesto rođenja? Kako će zvučati mjesto rođenja - Novo Selo, Bijelo Brdo, Foča, Tolisa - BiH!
Što onda?
...Imali smo sreću da su naši preci, ''zasijali'' naše korijenje u plodnoj Bosanskoj Posavini, u dolini rijeka Ukrine i Save, a ne u pješčanoj pustinji gladne i žedne Sahare. Boreći se sa divljom prirodom omogućili su nam životne uzlete do svjetskih učilišta i institucija, gdje su mnogi stekli ''ime i priznanja'', te da zahvaljujući tome možemo stoljećima ponosno kročiti tim prostorima, bez obzira na sve politike i progone kojima je narod ovog dijela Posavine izložen.
Uz jedan dodatak: ponosno ističući svoje porijeklo i svoje korijene.
Sa čuđenjem se pitam: zašto nas treba ''prosvjećivati'' netko drugi, uvjeravajući nas da ''prihvatimo i zadržimo svoje?''
Zašto olako prodajemo ono što su nam preci u amanet ostavili?
Zašto se pored svih progona i egzodusa, još i sami iz svog tla ''čupamo i presađujemo'', i uporno niječemo svoje korijene?
Zašto rijetko koji dvadesetogodišnjak zna posložiti svoje obiteljsko stablo dalje od roditelja ili djedova?
 |
| Shema obiteljskog stabla |
Nismo li mi svi odgovorni za svojevrsni gubitak osjećaja prema rodnom kraju i posebno prema svojim korijenima, koje niti znamo, niti do njih ''držimo''!
Kako zamjerati djeci što na obiteljskom stablu nisu sposobni napraviti nikakav pomak koji svaki pojedinac mora znati i moći učiniti: kaže se - jedan lakat, jedan korak! I uvijek je to bilo naprijed ili nazad, jer smrću čovjek prelazi u korijen obiteljskog stabla.
Koliko znamo o onima s kojima se ''rođakamo'' i zapitamo li se, na kojoj grani obiteljskog stabla ''vise'' osobe koje smatramo rodbinom?
Pokušajmo ne dozvoliti, da ''ostanemo'' u tuđini i neznanju zauvijek, u zaboravu i svijesti svega povezanog sa našim korijenima, jer, lijepo je i istinito fra Grga Vilić zapisao da čovjek bez svog korijenja, brzo postane samo suha grana na obiteljskom stablu!
A to sigurno ne želimo, - jer, samo je jedno drvo života pod imenom - Argan, koje raste isključivo u jugozapadnom dijelu Maroka i koje je otporno na visoke temperature i sušu.
Ono i kada odumre, nakon 7 godina može ponovno oživjeti!
Možemo li se s tim fenomenom mi uspoređivati i nositi?
Razmislimo dok nije za sve prekasno i pokušajmo za početak, barem složiti svoje obiteljsko stablo!
Nema komentara:
Objavi komentar