Kažu mudri i pametni ljudi, da uvijek treba učiti od starijih i od života. Jer, škola koju život organizira i priredi je neprocjenjiva. Onaj, tko to gradivo shvati i njime ovlada, lakše životnim putovima kroči, i kao čovjek u punom smislu te riječi, ostane zapamćen u svojoj sredini. Iako, život se s ljudima često poigra, mješajući im karte po onoj židovskoj: ''sada imaš, pa onda nemaš!''
A sa ljudima naše Posavine, stvarno se i prečesto poigravao, cijedeći iz njih zadnje atome snage i izdržljivosti, uvijek protkane nepokolebljivom ustrajnošću i vjerom u Boga i život, u pravdu i u svoje.
Takvi su i naši Marica i Tomo Bilić, koji su davno, u velikom Bilića-sokaku, nedaleko od novoseljanske škole, na ovom mjestu zakućili i djecu izrodili.
Kažu, bilo je i sreće i veselja, ali i zadovoljstva gledajući kćerke koje su podigli i za život osposobili. Bilo je tako, sve dok se nisu sa ostalim mještanima 1992. godine, praznih ruku zaputili u izbjeglištvo. I opet iz početka!!!
Do tada, morali su se zadovoljiti povremenim obilascima sela i kako pričaju, prvi puta su došli do 'urasle' okućnice već 1996. godine.
Zahvaljujući pomoći djece, u osobnoj režiji, bez donacija, privremeno su uredili prostor bivše dvorišne, koji su s vremenom i proširili i u kojem su boravili od stvarnog povratka, od 2007. godine sve do danas.
Dok mi iznose kronologiju zbivanja, osjetih u ovim dragim ljudima, toliko snage i odlučnosti da sam se u jednom trenutku čak zastidio. Jer, mnogi mlađi nisu našli snage da se odluče na ovaj korak.!
Pomislio sam, kako su 2007. godine u momentu povratka, zahvaljujući i iskustvima 'životne škole' procijenili, kako je vrijeme skupocjeno i ne žele čekati ''prikladnije vrijeme'' za povratak....
Konačno, 2010. godine, dobili su rješenje za obnovu iz projekta Hrvatske vlade koja je u selu obećala obnoviti desetak kuća. Međutim, kada se očekivala isporuka materijala za krov, obnova je zaustavljena zbog nesporazuma na međudržavnom nivou. I niti jedna kuća u selu nije do kraja završena!
Sjedeći sa njima pred nedovršenom kućom, prije skoro četiri godine, Tomo mi, pomalo šaljivo, ali ozbiljnim glasom reče: - ''Vidiš, koliko je malo ostalo da pokrijem kuću. Čak su mi i crijep poslali...ali nema građe. Baš sada, države se ne mogu dogovoriti. I nisam ja sam. Ima još takvih nedovršenih kuća u selu. A valjda ću doživjeti da je barem pokrijem!''
Negdje sredinom listopada, prolazeći pored njihove kuće ugodno sam se iznenadio vidjevši da se nastavljaju radovi na krovištu i ostalom uređenju, davno započete obnove.
Pomislio sam kako je konačno i red da se započeta obnova i završi, pa se raspitah o donatorima.
Na Tomino i Maričino inzistiranje, spomenut ću po njima one najzaslužnije institucije i pojedince. Kao što se i vidi na postavljenoj ploči, obnovu je inicirao ured dopredsjednika RS, sa Josipom Jerkovićem, i uz angažiranje predsjednika SO-e B.Brod Ive Mijića. Jerković je sa udrugom 'Savez za povratak izbjeglih i raseljenih B.Posavine' koju vodi Pavo Dujak, osigurao kod hrvatskih županija da svaka županija obnovi po jednu kuću u BiH!
Donator ove obnovljene kuće je Zagrebačka županija.
Tako se radovi na obnovi obiteljske kuće Tome i Marice Bilić, nakon šest godina konačno privedoše kraju. Njih dvoje, zadovoljni i sretni, ovim putem zahvaljuju svima koji su pomogli da ovaj Božić, konačno dočekaju u pravom ambijentu.
Obnovljena obiteljska kuća Tome i Marice Bilić.
Neću pogriješiti ako podsjetim na svima poznatu činjenicu:
Važno je da je čovjek zadovoljan, da živi tamo gdje su mu korijeni, gdje je sviko' i poniko', jer jedino tamo se osjeća sretnim i zadovoljnim.
Jedino tamo čovjek živi ''slobodno'' i uživa u naučenim životnim mudrostima, čiste savjesti i mirna sna!
A naši Marica i Tomo, to sve imaju.
Neka im je sretno, a svima zaslužnima za lijepi kraj lošeg početka ove priče o obnovi, - hvala i od administratora ovog bloga!
Nema komentara:
Objavi komentar