''UMRO JE 'DIĆO' ANTO'', ILI HELENINA SJEĆANJA NA SNIJEG!

              Danas objavljujem jedan lijepi i hvale vrijedan tekst, koji je Helena Mostarkić-Gobbo, napisala 02.02.2017. godine, i poslala iz Pule početkom ovog mjeseca, u znak sjećanja na svoga ''diću'' Antu, kako je ona zvala svoga dida. 

Napisala, Helena Mostarkić-Gobbo,

                                         SJEĆANJA NA SNIJEG

Zvoni, zvoni...

„Molim?“

„Dobro jutro i sretan ti imendan!“

Ovako je jutros započeo razgovor između mame i mene. Da ne bi bilo nagađanja, ona slavi imendan. Uspavljujući maloprije svoju djevojčicu, dok smo ležale na jastuku i dok je tonula u san, sjetih se današnjeg datuma davne '89. I ja sam tada bila djevojčica, od 9 i pol godina, ali mi je tadašnje jutro počelo puno, puno drukčije. Nezaboravno drukčije.

U neko doba jutra mama mi se nadvila nad uzglavlje i s nekom posebnom, gotovo jezivom nježnošću vrlo tiho rekla: „Umro je dićo Anto.“

Nisam kao dijete shvaćala smrt (kao da je danas razumijem...), jednostavno sam se trebala pomiriti (po mogućnosti što prije) s činjenicom da ga više neću vidjeti. Sada kao odrasla znam da to nije tako, jer uvijek postoje stare fotografije, snovi, ali i oni predivni trenuci sjećanja kada možemo zaklopiti oči i vidjeti drage nam ljude. A ja se nekako uvijek sjetim smijeha. Ne znam zašto. Valjda mi je to najdraže za pamtiti.

Jednom sam prilikom napisala ovo: 

   

„ Za mene je vizija Bosne uvijek bila široko srce i rečenica mog odavno pokojnog dide: "Sine, nije važno 'ko je šta, važno je da je čovjek!" (U Bosni i ženskom djetetu najčešće kažu "Sine" . :))
Mada sam imala samo 9 godina kad je umro, sjećam se didovog sprovoda na kojemu je bio ogroman broj ljudi koji su govorili da su njegova vrata uvijek bila otvorena svima, da su on i njegovi prijatelji zajedno išli na slave, slavili Bajrame i Božiće.
Bio je jedan obični, ali veliki čovjek; zapaljena cigareta u ruci, čašica rakije prije ručka, sevdalinka na usnama i suza u oku, a nakon toga dobar vic - samo Bosanac može plakati, smijati se i zapjevati gotovo istovremeno.

Svaki stranac koji dođe u Bosnu bude primljen kao brat. Možda je to najveće blago tog naroda - to široko srce. “

A jednom je prilikom moj brat napisao o djedu pjesmu koja je među ostalim, imala i ovaj stih:

„... pada snijeg i pahulje te prekrivaju...“

Danas, doduše, ne pada snijeg. Ovdje gdje živim kiši već danima. Ali sjećanja na onaj napadani i neotopljeni snijeg, onoga dana kada smo ga ispraćali... e, takve stvari se pamte. U koloni smo hodali iza one crne kočije, u tišini, baš onako kako je on i živio. Tiho. Dostojanstveno. Jednostavno. Sa suprotne strane ceste zaustavljala su se vozila; vozači su izlazili i stajali pored automobila, pokazujući tako svoje poštovanje. 

Bila sam nakon rata svega dva – tri puta u Bosni. Prvi put na didovom grobu. Nisam bila odavno. Više volim ova svoja sjećanja u glavi, nego onu realnost koja mi samo navlaži oči i sjeti me na onaj davni snijeg.

Nebrojeno mnogo snjegova je palo od tada. 

A meni ipak toplo oko srca.