''BEZ NASLOVA''

          Dok je pokušavala sročiti i napisati nekoliko riječi u telegram sućuti  obitelji iznenada preminulog rođaka Zorana Bilića, Helena je dobila inspiracju i napisala dirljiv tekst, koji u cijelosti prenosim.
               
Napisala: Helena Mostarkić-Gobbo.

                                                         BEZ NASLOVA

Ponedjeljak ujutro. Ničim poseban. Nisam baš nešto posebno dobro spavala, ustala se u 5.30 i pripremila za odlazak na posao. Čekam da se Sven vrati iz svoje noćne smjene. Ipak... ima nešto posebno u ovom jutru. Moram poslati brzojav. Cijelu subotu i nedjelju sam razbijala glavu što napisati i kako. Da ne bude patetično, ali da ne bude ni hladno. Da bude dovoljno kratko, jer zamišljam da u tim trenucima ljudi vjerojatno pročitaju samo nekoliko riječi i to je to. Valjda će mi sinuti na licu mjesta, dok budem ispunjavala obrazac.

„Ti si već spremna za izaći?“ – upita me Sven, jer sam već stajala na hodniku, puno prije nego sam inače izlazila iz stana.

„Da. Idem u poštu poslati brzojav“ – odgovorim kratko i žurno. „Neću poslije nastave, ionako mi je usput i želim to napraviti sada, odmah.“

„Ma, u redu, samo sam mislio da sada ne žuriš...“

„Ne, ne, odmah idem“ – nepokolebljivo kažem, pozdravim i izjurim.

Hodala sam prema zgradi pošte kao da čitav vikend nisam imala zraka u prsima. Na neki način i nisam. Počela su jako hladna jutra; prava jesen je stigla, s onim neumoljivim kišama koje se čine da će padati zauvijek. „Zauvijek? Moram napisati tu riječ u brzojavu. Jer... otišao je zauvijek. Ali, trebam je u nekoj utješnoj verziji. I za sebe i za one koji će ga čitati.“

Vjetar mi je šibao lice, a kiša se zavlačila ispod kišobrana dok sam, hodajući s tim mislima, već bila ispred pošte.

„Dobro jutro. Trebala bih poslati brzojav.“

„U redu, ispunite ovaj obrazac.“

Pišem adresu. (Pritom se pitam zašto je do prije dva dana nisam ni znala, nego sam uvijek slala sms poruke za rođendane, blagdane... mada, barem znam da sam ih uvijek slala...) Stižem na dio „UNESITE SADRŽAJ TEKSTA:“.

Uz duboki udah napišem prvu stvar koja mi je došla, onako spontano:

„Zoran – zauvijek u srcu. Nensi s obitelji.“

Pružim papir gospođi na šalteru.

„Za koju prigodu je brzojav?“

„Za... za smrtni slučaj“ – kažem ja nekako ispod glasa. (Istina, prehlada me držala danima, nisam uopće mogla pričati, ali sad mi je jedva glas izlazio iz grla.)

Pokaže mi nekoliko obrazaca i odaberem neki sa svijećama. Taj mi se činio najmirniji. Najprikladniji za njega.

Krenem prema školi i pomislim da je neprihvatljivo da nečiji život svedemo na jedan brzojav. Jednu rečenicu? Nikako.

Tjedan dana se u meni slažu riječi i rečenice, misli i emocije me obuhvaćaju u prvom slobodnom trenutku i ne mogu ih sabrati.

Te prošle subote na telefonu s Bekijem prisjetila sam se kako je Zoki, iako Brođanin, zapravo rođen u „našem“ Selu, kako je kao klinac tamo zapalio sijeno (za koje nikad nije dobio batine, jer ga je pokojni „dićo“ obranio), kako sam baš s njim i ujkom prvi put nakon otvaranja mosta između dva Broda otišla na djedov grob i gledala ga kako plače kao malo dijete (što je uvijek, zapravo, u duši i bio), kako mi je poslije u autu pokazivao CD Abbe i ostalih koje je obožavao slušati, kako je prvi i jedini čitao i uredno pisao lektire koje su poslije njega godinama svi jednako uredno prepisivali, kako je obožavao Tinu Turner i po njoj nazvao jednu od kćeri, kako sam zaspala kao klinka s nekoliko godina (negdje sredinom osamdesetih) na njegovoj svadbi (iako mi je bilo prelijepo, ali nisam mogla više izdržati), kako sam pomislila kako je Zrinka baš prava cura za njega kad sam je vidjela na nekoj maloj fotografiji koju mi je pokazao prije svog vjenčanja, kako im je izgledao stan na Sajmištu (iako sam imala samo godinu i pol, ali se sjećam i onog starog tepiha) a i kako su me poslije svi čuvali u stanu na Slavoniji II... i kako će mi nedostajati da mi odgovori na poruku „Hvala, Nensi, svako dobro tvojoj obitelji i izljubi malu švrćicu.“ .

Dragi Zoki, kako razmišljam, sve više mi se čini da te nikad nisam vidjela ozbiljnog ili ljutog. Zbilja. Uvijek si imao osmijeh i blag izraz lica. A i kako bi mogao izgledati netko tko je uvijek drugima želio samo dobro? Znaš da jednostavno nisam mogla zaustaviti se na sadržaju jednog brzojava. Što ćeš... ostala sam rodbinsko piskaralo. S mnogima se nisam stigla oprostiti, pa ni s tobom, ali kad riječi kod mene krenu, onda krenu u potocima. Nadam se, i zaista vjerujem, da si na nekom sretnome mjestu, jer čovjek poput tebe ne zaslužuje ništa manje od vječne sreće.

A kod mene ćeš biti baš kao što stoji u brzojavu „ ... zauvijek u srcu.“ .