administrator Jozo.
Kada sam, sada već daleke 1997. godine, nakon punih pet godina, autobusom, uz pratnju UNPROFOR-ovih ''zaštitara'' po prvi puta posjetio rodno selo i mjesno groblje, pored sablasne tišine i opustošenosti, uočio sam da su sve kuće bez krovova, ali sa uspravnim i netaknutim dimnjacima! Tako će ostati dugo, bez obzira na rijetke povratnike i sve brojnije posjetitelje naših sela - pa i danas, nakon punih petnaest godina! Istina, manje je starih dimnjaka, ali je više ruševina!
Od tada, kud god sam prolazio uvijek sam pogledom tražio slike te nevjerojatne ''izdržljivosti'' koje su za mnoge predstavljale pravu simboliku neuništivosti, prkoseći vremenu i ''maštovitim'' devastatorima!
Ponegdje su oni i propadali i urušavali se, ali su često, posebno u zapuštenim dijelovima naših susjednih opustjelih sela, predstavljali orijentire i pravce kretanja namjernika, a ne rijetko i samih bivših vlasnika!
Pomalo opsjednut tim slikama, nedavno sam po kišovitom i sumornom vremenu u Novom Selu, Zborištu, G.Kolibama, Unki i Grku, napravio mali foto-zapis, koji govori u prilog ovoj temi. Napominjem, da na ovom blogu nerado obajvljujem fotografije ruševina, ali zbog konteksta cijele priče, ovaj puta radim izuzetak:
Nema komentara:
Objavi komentar