Točno 15. prosinca ove godine obilježit ćemo, jer zaista nemam razloga reći proslaviti, dvadesetu godišnjicu od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.
Iako se u diplomatsko-političkim krugovima i među običnim pukom isti naziva različitim imenima: ''Dayton'', ''Daytonski sporazum'' ''mirovni sporazum''... meni se moja verzija čini najispravnijom.
Zašto?
Prosto zato, što je taj sporazum i bio namijenjen prvenstveno prekidu i zaustavljanju rata i uspostavi mira na prostoru Bosne i Hercegovine i činjenici da je ta funkcija sporazuma, sigurno, ako ne i jedina, u potpunosti ispunjena. Izuzmemo li osnovni princip sporazuma, 'podjela BiH na dva entiteta', koji je u potpunosti izvršen, - teško ćemo naći dobra, odnosno prihvatljiva praktična rješenja za niz problema koji su regulirani kroz ciljeve ili pak ''anekse'' spomenutog sporazuma!
Ne čudi da je podjela Bosne i Hercegovine između Federacije BiH (51 %) i Republike Srpske (49 %) izvršena sa rokom - ODMAH, ako se ima na umu da je to bio uvjet da se uopće sjedne za pregovarački stol u Daytonu...
Tamo se u sklopu sporazuma, tijekom dvadeset dana upornog pregovaranja, raspravljalo o budućem upravnom i ustavnom uređenju ''nove'' Bosne i Hercegovine, što nije moglo proći bez teritorijalnih nagodbi prvenstveno oko: - koridora Goražde, - pitanje statusa grada (distrikta) Brčko, i sudbina teritorija Posavine. Tema pregovora bilo je i neriješeno pitanje Istočne Slavonije.
Kasnije se saznalo da je sve bilo mučno, čak je bilo i odbijanja prihvaćanja ponuđenih rješenja u B.Posavini (Krešimir Zubak), ali i prijetnji i uvjeravanja, koja je svojim parafom u ime Hrvata Bosanske Posavine prihvatio i ''ovjekovječio'', sada haški pritvorenik Jadranko Prlić!
Obećaše nam tada, Richard Holbrook i general Wesly Clark kao jamci za kredit u nekoj banci, kako će sve dogovoreno biti principijelno provedeno, i još rekoše da će ''... sjeme Daytona'' uroditi novom, funkcionalnijom, boljom i modernijom, a uz sve još čvršćom Bosnom i Hercegovinom, iako kompromisno sami odobriše, uz iznuđeni blagoslov Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, njeno cijepanje!
 |
| Rezultat Daytonskog dogovora iz 1995. - podijeljena Bosna i Hercegovina. |
Danas, sigurno dijelim mišljenje većine nekadašnjih stanovnika Bosne i Hercegovine, pa i velikog dijela onih koji i danas žive taj prostor kao ''svoj'', da je sjeme Daytona uglavnom ''kvarno''!
Naravno, osim onoga koje je ''isklijalo'' i bilo u funkciji prekida rata i uspostave kakvog-takvog mira, koji se održao ovih dvadeset godina, i u podjeli BiH, ma kako se ona tumačila i opravdavala! Svakako i u činjenici da je njegovim prihvaćanjem, ''ovjereno'' postojanje Republike Srpske!
Suočeni sa nefunkcionalnošću ponuđenih riješenja, konačno bi ''sporazum'' trebalo detaljno proanalizirati, preurediti ili revidirati, naravno uz dogovor sve tri zainteresirane strane u Bosni i Hercegovini.
Zašto je to potrebno?
Prije svega, zbog svih građana a samim tim i ''naroda'' Bosne i Hercegovine.
Zbog nedopustivo skupe lokalne uprave i nerazumno rastrošne i glomazne administracije dvaju entiteta, koji uz sve to imaju i zajedničku, republičku administraciju!
Zbog nepostojanja mehanizama koji bi onemogućili i neutralizirali razmirice između entitetskih i republičkih vlasti, koje su stalna prijetnja i protivnici napretka i pristupanja zapadnoeuropskim integracijama, koje trebaju biti cilj svih institucija i građana BiH.
Zbog uništenog i devastiranog životnog prostora, i zbog, u pojedinim regijama skoro nepostojanja radnog okruženja u kojem radno sposobno stanovništvo treba da osigurava uvjete za dostojanstven život, sebi i svojoj obitelji. Bez obzira na anekse sporazuma, posebno je na udaru povratnička populacija, pa ne čudi da povratka mlađih skoro da i nema!
Zbog nerazumnog uništavanja i nezakonitog korištenja pa čak i prisvajanja prirodnih resursa i uništavanja šumskog i drugih potencijala, naročito u privatnom vlasništvu.
Zbog narušenog ekološkog balansa i okruženja posebno u povratničkim sredinama...
Zbog činjenice da u ovakvoj, nigdje postojećoj organizaciji državne i lokalne uprave dobro žive samo oni koji su u poziciji, zaposleni u državnim tvrtkama po stranačkom ključu, a posebno oni koji su nam došli iz Europe ''pomoći'' da unapređujemo svoju sredinu i da se moderniziramo ''u svakom pogledu, sve više i više.''
Na kraju, nije tajna da je Daytonski mirovni sporazum danas kritiziran sa sve tri bosanske strane, iako se službena Banja Luka protivi njegovoj promjeni bojeći se rušenja svog entiteta. Kao što već napisah, upravo je Daytonski sporazum smetnja iole smjelijem i življem napretku i reintegraciji i rekonstrukciji građanskog društva kakvo je Bosna imala prije 1992. godine. Jer dva entiteta, jedan distrikt i deset kantona nisu u funkciji efikasnijeg, jednostavnijeg i transparentnijeg upravnog aparata u BiH.
Mnoge dosadašnje međunarodne konferencije koje su preispitivale funkcionalnost Daytonskog sporazuma, jasno su pokazale njegovu neodrživost, i prema svemu, uskoro bi Bosna i Hercegovina trebala prijeći iz Daytonske u tzv. Briselsku fazu, koja bi garantirala fazu euroatlantskih integracija i konačni prosperitet Republike BiH.
U protivnom, kotač Daytona će sve više i više gaziti i rastakati bosansko državotvorno tkivo, udaljujući Bosance od Bosne, a Bosnu od moderne države, a sjeme Deytona će imati plodno tlo samo u pustim i porušenim dijelovima Bosne i Hercegovine, gdje će se prometnuti u nove ''nasade'' zelenog raslinja, koje se danas, kao pošast širi posavskom ravnicom iz koje će se samo čeznutljivo gledati u neka nova, daleka i nedostižna ''prostranstva''!
Pitanje je samo, koliko će nas tada, tamo još biti i hoćemo li i mi, kao Đuro Kvesić pišući o ''Dejtonskom sjemenu i kurvama'' - reći da se i kod nas ''Dayton usro' na poso'!
Živi bili pa vidjeli!
Živi bili pa vidjeli!
Nema komentara:
Objavi komentar