On se jednostavno zabode u nutrinu našeg bića i tako se sjedinjuje sa nama i postupno postajemo jedno. Čovjek i zavičaj je tako, jedno zajedničko, živo ali i virtualno biće!
I iako se pojedinci pokušavaju oteti takvom stanju, teška srca će priznati da je to skoro ne moguće. Pravit će se da im je svejedno, da baš ih briga...
Ali! Je li to istina i iskreno?
Svakome na dušu, ali mislim da se svi skupa samo pretvaraju. Vidjeti sve uokolo mjesta gdje se čovjek rodio, neprocjenjivo je ... I to se pamti!
Zato, i ovaj puta pred vas prostirem zavičajne prizore, malo uokolo, od N.Sela, preko Zborišta, Unke, dvaju Koliba, Kričanova ...
Mnogi će se pitati zašto ove fotografije, a ne neke druge! Zašto iz ovakve perspektive, zašto...?Naravno, snimio sam mnogo boljih prizora, bližih urbanim sredinama, bliže novim graditeljskim trendovima... Ali, ove ocrtavaju svu stvarnost našeg zavičaja.
Tamo gdje ima više mještana kao u Zborištu i Kolibama Gornjim, ima i više prekrasnih i lijepo uređenih obiteljskih kuća i okućnica. Međutim, meni se baš i ne uklapaju u viđenje moga zavičaja, uz sav respekt i trud njihovih vlasnika! U odabiru presudno mi je bilo: neobičnost, zanimljivost, realnost, prirodnost, i svakako ambijentalna prihvatljivost.
Zato predlažem post sa ovakvim odabirom:
Nema komentara:
Objavi komentar