HELENA MOSTARKIĆ - SJEĆANJE NA LIK UJNE, VERONIKE BILIĆ!

Danas, na Dan Svih svetih, i posebno sutra, na Dušni dan, s posebnim osjećajima se prisjećamo svojih pokojnih kojima palimo svijeće i nosimo cvijeće na njihova zadnja počivališta. 
Mnogi to rade lijepim stihovima ili tekstom, te tako vječno ostavljaju dokaze svoje ljubavi, prvrženosti i poštovanja prema svojim pokojnim...

Tako sam ovih dana, listajući pristiglu poštu, naišao  na jedan prekrasan tekst, stalne posjetiteljice ovog bloga - Helene Mostarkić, koji je ''upućen'' njenoj pokojnoj ujni Veroniki Bilić, ženi Josipovoj! (Inače, Helenina  je majka Mara Ante Bilića iz Novog Sela, a njeni ujaci su Niko, Ivan, Josip, Đuro, Zvonko). 

Svojim tekstom, koji je napisan još prije godinu dana, Helena je još jednom uputila riječi pohvale i zahvalnosti za svu dobrotu koju je našla kod svoje omiljene ujne, i zbog toga ovom prigodom taj tekst objavljujem u cijelosti:

                    I moja Veronika je odlučila umrijeti

Do prije nekoliko trenutaka trajao je Dan svih svetih. Često sam slušala ljude kako se pitaju kakav je to blagdan i tko su ti svi sveti. Zaista, tko su oni bili? Obični ljudi, poput mene i tebe, koji su u nekom periodu života širili dobrotu oko sebe. Hoćemo li i mi biti sveti? Tko zna...? Meni je važno da, ako mogu, ipak nekome proslijedim neko zrno dobrote. Takva je bila i Veronika. Moja Veronika.

Veronika je živjela poput svetice. Obična žena, Bosanka, čistog srca i prekrasnoga glasa. Kao mala slušala sam je u crkvenom zboru i  njezin glas se svojom zvonkošću isticao nad drugima. Bila je žena mog omiljenog ujaka i, samim time, moja omiljena ujna. U nekim životnim periodima – kao druga majka. Kada me trebalo pričuvati, kada je trebalo ispeći najbolje palačinke na svijetu, kada je trebalo pružiti krov nad glavom. Jednostavno, nije bilo prilike kada nije bila tu.

Sjećam se perioda moje predškolske dobi. Negdje krajem rujna, kada su dani bili još dovoljno sunčani i suhi, mama je došla po mene pred vrtić i objavila mi sretnu vijest: idemo u posjet ujaku i ujni. To je za mene bio kraj svijeta. Otići toliko dragim ljudima, provesti s njima poslijepodne, smijati se s njima, možda imati priliku staviti na glavu ujakovu plavu željezničku kapu (za mene tada preveliku) i slušati Veronikine priče, koje su uvijek bile pričane s toliko promjena u glasu, tolikim emocijama da su uvijek znale zablistati njezine tople smeđe oči.

Hodala sam s mamom prema njihovom naselju, držeći je za ruku, a Gundulićeva ulica u Brodu bila je prekrivena suhim šuštavim lišćem svih jesenskih boja. Udisala sam sve okolne opijajuće mirise i šutala lišće ispred sebe (i još danas to činim po pulskom bulevaru, poput djeteta), veselo iščekujući susret koji slijedi. I kasnije sam u životu svaki put s tom radošću čekala naš susret.

Pamtim jednu večer krajem osamdesetih, u Bosni kod bake i djeda, na stepenicama njihove nekadašnje kuće, kako smo Veronika i ja stajale naslonjene na zid i razgovarale. I kada sam imala samo osam godina slušala me ozbiljna, s poštovanjem i pozornošću kao da sam joj ravna. Uvijek je imala uho za slušanje i pravu riječ ili me, kada nije znala odgovor na neko pitanje, samo privukla sebi i zagrlila. Uvijek je imala šarene haljine koje su mirisale po njoj. Te večeri smo, filozofski raspoložene, kao i obično, promatrale mjesec, a u potpunom se mraku vidio samo žar njezine cigarete. Ponudila mi je dim, a kada sam odbila, ozbiljno rekla: „I bolje je da nikada ne počinješ.“ I nisam. Nikada.

Na prvi dan jeseni prošle godine otputovasmo u Brod. Čula sam da se Veronika razboljela. Nisam znala koliko je to ozbiljno. Nekoliko mjeseci ranije sam je išla posjetiti, ali je spavala. I onda, prošle jeseni, nekoliko sati prije povratka u Pulu, morali smo posjetiti Veroniku i ujaka i njihovu djecu, sada odrasle ljude koji su mi poput braće i sestara. Rekla sam da taj susret ne smijem propustiti.

Izašla je iz sobe. Izmijenila se. „Ujna...“ – rekoh s velikim iznenađenjem. Kao da nije bila ona. Jer, godine i bolest su učinili svoje. Glas je postao još mekši i tiši. Jedino su oči i dobrota ostale neizmijenjene. I kada bih na trenutak, zbog iznenađenja koje je još trajalo, mislima odlutala od riječi koje je govorila, oči su bile te zbog kojih sam znala da pričam baš s njom.

Gledajući je, razmišljala sam o njezinim rukama koje su tolike noći budile druge da ne zakasne na noćni vlak, koje su nahranile tolika gladna usta, koje su pružene toliko puta darujući dobrotu, koje su toliko puta zagrlile... Koje su toliko puta oprostile.

Trideset – četrdeset minuta... ne znam koliko je bilo točno, ali otprilike toliko. Pitala me o svemu, sjećam li se nekih lijepih trenutaka, kako mi je sada... Rekla je kako joj je drago što sam pronašla tako dobrog čovjeka s kojim živim i neka se samo poštujemo i volimo i da će Bog dati da sve bude dobro.

Na povratku u Pulu bila sam tako sretna.

Ove godine, krajem kolovoza, nazvala me Veronikina starija kći da mi čestita rođendan. Čujem sa strane poznati glas kako pita: „Kada ćeš u Slavoniju?“

„Ne znam. Stvarno ne znam. Ne mogu zbog posla, još ne mogu dobiti godišnji...“ – kažem ja.

I to je zadnje što sam od nje čula.

Neko vrijeme nakon mog rođendana doživjela je moždani udar i pala u komu. Nije bilo dana da nisam pomislila na nju. Prešla u sjećanju sve naše trenutke. Čak sam i nakon dužeg vremena otišla u crkvu. I nisam se osjećala licemjerno. Nisam tražila ništa za sebe. Iskreno sam se pomolila za nju i njezine najbliže. Oko mjesec dana je bilo takvo stanje. Onda sam jedno jutro dobila poruku.

I, kao u naslovu meni drage knjige, i moja Veronika je odlučila umrijeti.

Ne znam sklapamo li savez s Bogom u trenucima prije smrti ili na neki svečani način dajemo do znanja da se naš put bliži kraju, a prolaznici pored nas trebaju pročitati znakove, ali mislim da svi mi imamo svoje trenutke svetosti. Možda je nekome ostala u sjećanju jedna jedina lijepa riječ ili gesta koju smo učinili i neka ona bude zapamćena. Ja ću nositi u srcu i mislima naše večeri, onaj žar cigarete, one riječi „Kada ćeš u Slavoniju?“...

Eh, Veronika moja... u Slavoniju ću u siječnju, ali nećemo se vidjeti. Možda jednom... negdje... jer smo obje vjerovale u Nešto iznad nas... one noći, u Bosni, u mraku, kada smo gledale mjesec...

 Napisala - Helena MOSTARKIĆ!