U Skandinaviji su i godišnja doba drugačija nego u Bosni i među Bosancima. Sve je drugačije, kažu bolje i modernije sa više demokracije, gdje je, kao sve bolje!
Oni koji su tamo kažu, zaludu sve, kada je srce drugdje.
O tome priča jedan od onih koji se devedesetih godina zaputio daleko od ovih burnih i nepredvidivih prostora.
Pokajnički mi priznaje koliko je puta bezuspješno pokušavao pobjeći od Bosne, ali, uvijek je baš kao Meša Selimović , ''ostajao u njoj i s njom''! Makar je samo sanjao!
Pade mi na um jedna misao, kako i kada sanjaš, nikada ne sanjaš to mjesto u kojem si usnio. Uvijek u san dolaze slike prošlosti, a posebno one, na silu napuštene rodne kuće, sa mnogo pitanja i neizrečenih misli.
Tako se dogodilo i našem glavnom junaku, sada već tridesetogodišnjem Blagi, obrazovanom mladom čovjeku koji mi svoj san ispriča, ali i predade ''bilješke napismeno'', kaže da bude siguran da nije što zaboravio, podsjećajući me:
''Dosta pratim tvoje tekstove i ti ćeš već znati kako to posložiti u priču. Iako sanjanu, ipak istinitu!''
Zbog njegova sna, razgovarali smo ovog ljeta u Slavonskom Brodu...
Sanjao je, a kaže i ''vidio'' sve ono čega više nema i za njega neće biti...Sanjao je istinitu priču!
Vrtilo mu se sve uokolo, i dok je prstima pritiskao i trljao sljepoočnice, ponovno ga obuze lagani san, a pred očima mu se počeše redati slike i misli kao iz filma.
Iako u snu, ''gledao je, razmišljao i prisjećao se svega što je sa sobom i u sebi, ponio iz svoje kuće i svog bosanskog zavičaja.
Samo, kaže nije mogao izgovoriti niti jednu jedinu riječ, a htio je! I imao je što reći. Htio je i polemizirati sa likovima i akterima naše povijesti a često i sudbine...
Kada se konačno probudio, prisjetio se sna i sve zapisao.
A slike iz sna, tekle su ovim redom:
Snivajući rodni kraj, jasno je čuo šum obližnje Ukrine, čija je voda udarala o betonske stupove mosta koji se ponosno nadvijao nad vodom, spajajući što se, izgleda više spojiti ne može. Dok je lebdio iznad njiva i okolnih šumaraka, sebično je upijao mirise livadskog cvijeća, tog tako posebnog mirisa bosanskog tla.
Ispod sebe, vidio je masu mirno podignutih ruku, koje ga pokušavaju dohvatiti ili samo dodirnuti, tko to zna, veselo mu mašući.
Iako, kaže nije vidio lica, u snu je prepoznavao ruke predaka, koje su ga veselo pozdravljale, a on se žurio dalje tražeći među njima ruke djeda Ivana, kojeg nikada nije zaboravio.
Kaže mi, ''nisam znao da se i u snu može misliti!'' i prepričavajući svoj san dalje, nastavi kako se u snu prisjećao, kako su nekada i njegove ruke milovale ovo cvijeće i travu, kako se uz djedovu pomoć izdizao do ptičjih gnijezda i kako je milovao male, tek izležene ptiće!
Lebdeći tako, stalno je mislio na rodnu kuću i djeda, starinu koji do kraja života ostade na svom i u svom, ali na sreću, ne doživi Blaginu izbjegličku sudbinu. Umro je za Uskrs 1992. godine.
Dok je lebdeći žurio djedovoj kući, primijeti da je već svanulo i da, iako je jutro tek oživilo, prve sunčane zrake već obasjavaju uredno pokošenu okućnicu i djedovu staru kuću i nedaleki voćnjak, pri tom ''pijući'' kapi jutarnje rose kao žedan vodu!
Djedova kuća obojena u bijelo, sa prozorom prema putu, na koji je gledala preko prostrane avlije, činila mu se kao iz bajke, pomalo ne stvarno. Drvene tarabe, dotrajale i nagnute prema kući, skupile su svu silu kišnih algi i mahovine, koju prekriva prašina sa obližnjeg prašnjavog sokaka.
Blago je u snu, jasno vidio drveni kijer sa ajatom, koji se nalazio u hladovini krošnjastog oraha, desno od kuće. Prisjetio se, kako se tu za ljetnih vrućina odmaralo i kavenisalo, a bome i dogovaralo što i kako treba uraditi. Djed Ivan je uvijek vodio glavnu riječ, i Blago snivajući pomisli, kako se on nadao da će ga na tom ajatu jednom zamijeniti!
Lijevo od kuće bio je omanji, već prepravljani ambar, a iza njega se pružao vrt sa uredno posloženim košnicama koje su bile na rubu voćnjaka... Iza kuće je bio prostrani tor, ogradom odvojen od kućnog dvorišta i kuće, sa prostranim štagljem i već polupraznim košem ...
Snivajući i lebdeći tako iznad svojih uspomena, sjetivši se rodne kuće, Posavine i bosanskog podnevlja gdje je nekada živio, Blago se rastuži jer nigdje nikoga ne vidje od svojih.
Lutao je pogledom iznad djedove kuće i gledao u snu, kako sve zarasta i postaje ruina i ruševina, nemoćan da bilo što poduzme, ali i ne mogavši riječi izustiti. Nije njemu tamo u tuđini loše, svega imaju, ali ovoga tu, na njegovom - nigdje nema!!!
Probudivši se, protrese glavom svjestan stvarnosti skandinavskog života, a ispred očiju projuri mu slika teksta, koji je o Bosni i Bosancima napisao poznati pisac Meša Selimović, koji je čitao dok se školovao, tu u izbjeglištvu:
''... Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje...ali uvijek sam ostajao...Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet naslijeđa, istorije i cjelokupnog životnog iskustva, mog i tuđeg, dalekog koje je postalo moje.
Viđena izvana bez ljubavi, - Bosna je gruba i teška.
Viđena iznutra i sa ljubavlju koju zaslužuje, - ona je ljudski bogata, iako u sebi, ne saznana potpuno...''
Toliko od Blage.
Eto, priča je tu!
Na kraju, meni ostaje samo da se zapitam po tko zna koji puta - kome svi mi raseljeni širom svijeta dugujemo za ''Blagine snove, i demokraciju i bolje živote'' koje ostvarismo daleko od rodne grude i zavičaja?
Tko je zaslužniji: Navodno nevidljiva svjetska vlada, okupljena i sastavljena od masonskih loža daleke 1954. godine, poznatija kao ''Bilderberg grupa'', koja okuplja svjetske financijske i političke moćnike kao što su Rockfeller, Rotshild, lord Carington, Soros, Kissinger... ili mi na svim stranama svijeta, ili pak''naši'' politički predstavnici, koji jedini ostadoše ''u svome i na svome''?
Za kraj, ovog ispričanog sna dječaka i sina Bosanske Posavine i Bosne, koji je ''sazrio'' na zapadu, jedan citat koji je ostavila Renata Horvat (umrla 10.02.2016. u 98 godini života), ali koji odudara od Blaginog sna i naše stvarnosti:
''Važno je da je čovjek zadovoljan, da živi kak' mu paše ako može, da radi ono što zna i da živi slobodno svoj život, a najvažnija je čista savjest i miran san''!
Na žalost, Blago i mi od svega dobismo samo čistu savjest! A san je, na žalost rezerviran samo za snove!
Nema komentara:
Objavi komentar