Naime, sličnu sudbinu prolazili smo i sami, tražeći sigurnost i utočište za sebe i obitelji, vjerujući da je najvažnije preživjeti i sačuvati obitelj na okupu, a sve drugo će se nekako riješiti.
Neki smo ostali tu, u Hrvatskoj, blizu bosanskog zavičaja i prekosavskih imanja koja na čudan način privlače i ''ne puštaju'' nas da odemo predaleko, a mnogi sreću potražiše širom svijeta, uporni u svojoj nakani da po svaku cijenu uspiju...
Piše: Jozo Kovačević,
Znajući koliko su mnogi na tom putu, imali padova i muka, a opet ustrajni i uporni do iznemoglosti, sa razumijevanjem ih gledam i pokušavam shvatiti njihovu upornost.
Konačno, želim objektivno ''vidjeti'' njihov krajnji cilj, ali i opravdati njihovo trpljenje i upornost. Jer, stalno se pada prepuštajući se stihiji s mišlju ''ne mogu više'', a onda se ponovno ustaje, idući dalje.
Sjetih se tako, jedne zgodne priče o starcu koji je jednog dana noseći iz šume veliki naramak drva, sav iznemogao i umoran, spustio drva na zemlju da se malo odmori i predahne.
Gledajući u odložena drva pomisli:
- ''da me barem ova smrt uzme, ionako na ovom svijetu podnosim samo bol i muku'', i gle čuda, smrt se istog trena nađe uz starca, i upita ga:
- ''Što želiš od mene, starče?''
- ''Ma samo da mi ovaj moj naramak podigneš na ramena'' - odgovori starac žurno i opet nastavi dalje.
Eto, tako smo razmišljali i mi početkom devedesetih, a vidim, slično je i kod ovih, koji dolaze iz Sirije, Avganistana...
Ipak, ovdje, kroz ovu tipičnu izbjegličku priču, pokušavam napisati nešto o nama, i o našim izbjegličkim danima s početka devedesetih.
Već je sredina jeseni 1992. godine. Rat je za njih, tamo u njihovom selu, završio! Zbrajajući sve izgubljeno i prebrojavajući svoje obitelji nakon prave kalvarije, naš narod misli: ''koga više briga i za čim''. Nastalo je vrijeme, pukog snalaženja i preživljavanja.
Prema hrvatskom jeziku i europskim standardima, svi smo tada nazvani izbjeglicama, i uglavnom smo se svi našli usred ničega i ni sa čim, - tu ''preko''. Uglavnom živi, ali sa neizvjesnom budućnošću.
Kako samo ovaj termin - ''preko'', grebe misli i strašno intrigira!
Sjećam se, moji stariji su pričali kako su pedesetih godina prošlog stoljeća išli ''preko'' u Slavoniju, pa čak i u Vojvodinu, odakle su donosili brašno, meso, grah,... ali i vino i rakiju.
Čovjek bi pomislio: - ''Vidi ti sudbine. Eto, i mi morasmo ''preko''!...
Ali razlika između nekada i sada je u tome, što su oni, naši preci, čim su pribavili sve potrebno, dolazili ''iz preka'' preko Save, pješice ili sa legendarnim ''ćirom'' i vraćali se selu i svojima koji su ih čekali u njihovim toplim kućama.
Mi nažalost, ostadosmo ''preko'' uglavnom za stalno!.
Eto, tako je bilo nekada...
Vrijeme je lijepo, pravo jesensko. Ali samo za oči.
Za dušu, jesen nikada gora! Svugdje uokolo masa ljudi, žena i djece, pomiješani sa uniformama. Svugdje sumorna i iscrpljena lica, nigdje veselja!
Sve je jadno i otužno.
I Antunovi su se zatekli tu ''preko'', u Slavonskom Brodu. Otac, majka, baka, djed i starija sestra. Svi!
Svi u jednoj sobi, u potkrovlju prilično uređene prizemnice, koja je imala još ostavu i zasebnu kupaonu, i još jednu sobu za spavanje.
Samo, tu sobu nisu iznajmili jer je vlasnik tražio previše za sve, pa je ostalo iznajmljeno za 100 tadašnjih njemačkih maraka. Kasnije se, vidjevši ih kako se tiskaju, vlasnik sažalio i pustio ih da koriste i onu, ne iznajmljenu sobu. Oni sretni i zadovoljni, zahvaljivali su mu na svakom koraku.
Nastojeći se nekako odužiti, ''rado'' su išli u vinograd, kopali su bašču, pomagali kod svinjokolje, cijepali i spremali drva za zimu... Ma samo da ne ostanu dužni!
No, tema ove kratke priče je mali Antun, koji je imao jedva šest godina.
U novu sredinu je došao iz, do rata prilično situirane obitelji, iz jednog nedalekog posavskog sela. Tamo su imali uređenu katnicu kuću, sa nedovršenim centralnim grijanjem, auto, gospodarske zgrade, priličan komad obradive zemlje, voćnjak... Jednom riječju nisu oskudijevali. Sve do te jeseni!
Onako, zdravo crven u licu, nesvjestan u potpunosti nove situacije i ambijenta, zaigran i simpatičan, sa onom svom svojom dječjom naivnošću, uporno je po sobi gurao svoj, čudom spašeni plastični traktor, ''orući'' i po sobi i po djedovim nogama.
Raščupane kose i u trenirci, na koljenima je vješto klizio po podu, imitirajući vožnju traktora, kao da je stvarno na nekakvoj njivi ili cesti.
Važno je pogledavao oko sebe tražeći istomišljenike među ukućanima, pomalo zastajkujući osluškivao je o čemu se priča u kući. A onda bi opet nastavio sa ''vožnjom''.
Veselio se on kad god su mu se njegovi pridružili u igri, želeći da ga zabave i ''zaposle'', kako je njegova baka Ana govorila - da dijete ne sluša Prliće, Šuške, Karadžiće, i sve one koji nju i njene preseliše tu ''preko'', odričući im pravo i na grobove predaka koji ostaše tamo u selu.
Odjednom, Antun zastade i gledajući u didove gole noge, osvrnu se prema još uvijek mlakom radijatoru, jer bilo je prilično toplo, i upita:
- ''Dida, gdje je ovdje šporet? Ovo ništa ne grije. Čika Ivan stalno unosi drva, ali kod nas ne loži. Vidi, noge će ti ozebsti! Izgleda da on krade od nas i samo sebi loži. Vidio sam danas, da iz onog njegovog dimnjaka stalno izlazi dim!''
Izgovori on to u dahu, imajući valjda na umu kako su svi njegovi cijepali i unosili drva, puna dva dana, a sada eto, i ne lože.
Dok ga je dida gledao sažaljivo, pomilova mu onu njegovu nestašnu kosu, lagano ga štipnu za crveni obraz, uzdahnu i u sebi pomisli:
- '' o Bože kako će se ovo dijete napatiti, pa tek je progledao a već je morao slušati tutnjavu rata i uz sve, sada mora još trpiti i život izbjeglice.''
Znao je dida dobro, da u svima odraslima i dalje čuči zarobljeno zaigrano dijete, koje je život uozbiljio i prisilio na odrastanje, jer jedino tako se može preživjeti do kraja života, radujući se sitnicama i spretno prikrivajući teškoće!
Ali, kako da se ovo dijete oslobodi sveg ovog ratnog ludila i jada, i da se isprofilira i formira u zdravu osobu u svakom pogledu. Kako da se obrazuje a da ne bude trauma! Kako?
Pitanja bez suvislih odgovora, letila su mu kroz glavu, a on, pomalo smušen, konačno se otrgnu od njih, i obrati se tihim glasom unuku:
- ''Pa nije tebi valjda hladno. Vidiš da i sunce grije, a koliko se sjećam ni kiše nije bilo od utorka, a kamoli kakve zime. Nego, dođi ti sa svojim didom da ti nešto pokažem.''
Uhvati ga za ruku, i teškim korakom se uputi ka' prozoru ispod kojega se pružao dugački radijator.
- '' Evo Antune, ovo je toplo i to nas grije, a kada bude trebalo, još više će grijati. Ovako je i tvoj tata napravio za ovu zimu, ali osta nam sve u Bosni!''
Gleda dijete začuđeno u dida, pa u radijator. Osvrćući se uokolo, primijeti majku i uskoči joj u krilo. Zagrli je, i obrati joj se, tihim, povjerljivim glasom:
- ''Čuješ li ti što dida priča?
On me zeza. Pa mi smo se grijali na drva koja smo ložili u peć! Ovo nije ništa, a nema ni dimnjaka!''
Ali vidjevši prijekoran majčin pogled koji ga je uvjeravao da je dida u pravu, vrati se nazad i stavi rukicu iznad dugog radijatora, pokušavajući osjetiti toplinu!
Prelazio je otvorenim dlanom iznad radijatora blago kružeći, kao da posjeduje nekakvu paranormalnu ili pak telepatsku sposobnost, pokušavajući ''stvoriti'' više topline:
Svi su ga gledali sa zanimanjem, a posebno njegov dida, koji je pred sobom gledao dijete koje se opterećuje problemima odraslih umjesto da se igra u svom dvorištu.
Podsjećao ga je na čuvenog Izraelca Urija Gelllera, koji je posjedovao to nešto vanosjetilno, odnosno paranormalno, i poželio je da i njegov Antun to može. A Uri je bez trikova, čitao na daljinu i ulazio velikim i poznatim ljudima u misli, posjedovao telepatske i parapsihološke sposobnosti, savijao žlice pogledom... čak i radio za izraelski MOSAD i američku CIA-u, kažu samo u dobrotvorne svrhe!!??
E kako bi bilo dobro, da sada njegov unuk može teleportirati njega, tamo preko, samo da malo virne tko i što švrlja po njihovom!
I dok je tako zamišljeno gledao i kroz unuka i kroz zid, pogleda uprtog u pravcu Save, ponovno se oglasi mali Antun i trijumfalno reče:
- ''Pričajte vi što god hoćete, ali ja znam da nema bolje vatre od one iz naše peći, koju smo ložili drvima složenim u onu kutiju u sobi.
A ti dida, obuci čarape i idi nam kupiti pravu peć!'' ...
...Danas je Antun skoro tridesetogodišnjak, oženjen Šveđankom živi u Kanadi gdje radi kao inženjer elektrotehnike.
Vjerujem da danas ima centralno grijanje, ali sigurno znam da više nema dida, niti onu peć koju su zimi ipak morali nabaviti kako bi im svima bilo toplije!
Jedino ne znam, posjećuje li rodni kraj i sjeća li se ove priče.
Naravno, iskreno se nadam da će uvijek razumjeti ove nove, moderne izbjeglice koji hrle prema zapadu, u potrazi za sigurnijim i boljim životom!
Nema komentara:
Objavi komentar